PELIN I MED

Dobrodošli na moj blog

04.12.2016.

POČETNI KAPITAL

 

Ma šta god da sam radio u životu, ma šta god da sam počinjao da radim u životu, moj početni kapital je uvijek bio ravan nuli. Nikad ništa glatko, nikad ništa bez patnje i kidanja živaca. Imao sam sve što je potrebno jednom čovjeku da uspije u svojim namjerama: energiju, volju, znanje, upornost. Imao sam tu nužnu odskočnu dasku bez koje nijedan mlad čovjek ne može da se otisne na otvoreno more. Ali bez podrške, bez tog početnog kapitala, sve je u životu deset puta teže.

Ovo pišem zbog svih umjetničkih duša koje će jednoga dana sigurno pokušati da objave svijetu svoj poziv i svoju moć da iz ničega naprave nešto. Da, rođače moj! Nije nimalo naivna stvar od običnog lista papira napraviti priču koja će sutra, ili za sto godina od danas, inspirisati, utješiti, utabati stazu nekom ko se možda trenutno koleba, traži, sastavlja od komadića koji bježe jedan od drugoga. Zbog toga što ste drugačiji moraćete da istrpite mnogo podsmijeha u ovoj zemlji. Balkan je još uvijek tup i zaostao, još uvijek prepun varvara kojima svaka civilizacijska iskra peče oči i para dušu. Neće svijet u njega, a niti on hoće svijetu. Draža mu je ona njegova ustajala bara od plavetnila mora i okeana. Zbog toga ćeš ti, umjetniče, morati uložiti deset puta više energije da bi uspio. Moraćeš da se ne obazireš na glasove koji te unazađuju i govore ti da nisi dovoljno dobar. Slušaj samo mrtve umjetnike. Od živih umjetnika dobićeš samo gorak okus sujete i želju da zauvijek napustiš čarobni svijet mašte. Oni koji su već uspjeli, lebde toliko visoko na svom oblaku uobraženosti, da ni ne vide, ni ne čuju one koji su na početku svoje umjetničke odiseje. Tako završavaju oni koji su motivisani uspjehom i slavom. Ti budi motivisan samo svojom potrebom da vrisneš ono što te boli, da vrisneš iz dubina onima koji će se sutra, ili za sto godina od danas, naći u istoj to dubini bez svjetla i vazduha.

 

27.11.2016.

NOVEMBARSKI ZAPIS

 

 

Napisao sam mnogo priča o ženama, mnogo buljutavih hvalospjeva u kojima sam žene podizao na božanski pijedastal. I uglavnom su te priče i te pjesme bile kilometrima daleko od stvarnog stanja u mom životu. To je kao kad srednjoškolac pokušava da piše kao Bukovski, a još uvijek cirka sokiće i sa djevojčicama razgovara o novim sadnicama cvijeća u školskom dvorištu.

Lutao sam ulicama grada u nadi da ću sresti makar jednu koja bi unijela neki preokret u bljutavu svakodnevnicu, koja bi makar malo ustalasala ovaj dosadni plićak u kojem živim zadnjih nekoliko godina. Ali, malo je žena koju su spremne baš na ulici da rašire ruke ljubavi svog života, a ja sam, eto, stalno na toj prokletoj ulici, što bitno umanjuje šanse da ću ikada uspjeti da se skrasim.

Često bih sjedio dole u parku i pravio se da čitam neku knjigu, a u stvari samo sam gledao kako da ulovim pogledom jednu od hiljadu volšebnih gradskih krasotica. U krilu bih držao uvijek jednu te istu knjigu, Upitaj prah od Fantea. Istina je da se čovjek vremenom pretvara u svog omiljenog pisca. Okej, znam da nisam Fante, i da nikada to neću ni biti, ali bar mogu kao on da lutam i uživam u lutanju, da budem slobodan i srećan. Žao mi je što nekome smeta što sam ponekad istinski srećan. Evo je opet prolazi ona. Ona je jedna od mnogih koje prolaze ovuda i ne zadržavaju se duže od treptaja oka. One koračaju taman toliko brzo da možeš da ih sagledaš od glave do pete. I kada te ostave bez daha, nestanu zauvijek iz tvoga života, odlazeći nekim srećnijim stvorenjima od nas u zagrljaj. Ona prolazi pored fontane i briga je što umirem za njenim kobaltno plavim očima. Toliko je graciozna u svojim pokretima da me na trenutak podsjetila na one klizačice na ledu što kao od šale izvode salto mortale. Sve se bojim da ne osjeti moj pogled na sebi. Sve žene osjete kada ih neki muškarac proždire pogledom.

Nema ništa od gledanja, progovara đavo u meni. Moraćeš da promijeniš taktiku, mali, da pređeš sa riječi na djela. O, nije to tako lako, prelomiti neke stvari u sebi, zaboraviti na sav taj stid i moralne skrupule koje su ti usadili roditelji i društvo.

Sjedim u parku i pravim se da čitam neku knjigu. Znam je na pamet, doslovno svako slovce rođeno u samoći mog omiljenog pisca. Upravo zbog toga mi nije nimalo teško da pomjeram usne i onda kada su mi oči zauzete nekim mnogo interesantnijim stvarima.

 

 

05.11.2016.

ASIMETRIJA

 

 

Da li se čovjek ikada navikne na činjenicu da mu je jedno uho klempavije od drugoga, ili da mu nos stoji malo nakrivo, ili da mu brkovi rastu malo brže od brade, ili da mu je glava blago asimetrična i disproporcionalna? Pitanja koja na prvo čitanje mogu da začude sve vas koji ste se navikli na ozbiljnost ruskih klasika. Možda ste u pravu. Možda je sve ovo samo neslana šala jednog nezrelog umjetnika koji pri odabiru tema pravi početničke greške.

Bilo kako bilo, jednostrana klempavost je od jedne sporadične pojave, pomalo smiješne i medicinski interesantne, prerasla u pravu nezaustavljivu epidemiju, sličnu onoj iz 1518. godine.

Negdje oko petog razreda osnovne škole prokužio sam da mi je jedno uho klempavije od drugog. Čudne li nafake, pomislih! Na jednoj strani uho stoji gotovo priljubljeno uz glavu, a na drugoj kao da želi da pobjegne od nje. Ništa mi nije bilo jasno. I to baš otkako sam promijenio smijer zalizivanja kose, s lijeva na desno.

Moja prva reakcija bila je ravna černobilskoj nuklearnoj katastrofi. Malo je falilo da razbijem ogledilo i da krhotinom stakla uradim ono što je Van Gog uradio kada ga je njegov prijatelj Gogen ostavio na cjedilu. No, hvala bogu, razum je ipak nadvladao one imbecilne impulse zbog kojih činimo gluposti poslije kojih se dugo kajemo, naravno, ako ostanemo živi.. Pošto sam se koliko-toliko pribrao i došao sebi, spustivši broj otkucaja srca na 150 u minuti, odlučio sam da se još jednom pogledam u ogledalu, trudeći se da se ne uzbuđujem, da to obavim stoički, pa šta bude-bude. Ništa se nije dogodilo. Svijet je nastavio da postoji. Nisam znao da se čovjek iznenađujuće brzo navikne na stvari koje ne može da promijeni snagom svoje volje, iako to gotovo nikada ne prolazi bez ožiljaka na našoj duši. Problem je samo u tome što se neke od tih stvari otkriju ranije, a neke kasnije, a neke prekasno. Biću slobodan da kažem da sam ja svoje pitanje uočio u pravo vrijeme. Brzo sam se navikao na svog novog prijatelja, na nesavršenost koja je ipak imala neke svoje pozitivne strane. Na primjer, djevojke su naprosto obožavale da se igraju sa tim klempavih uhom, vidjele su u tome nešto neizrecivo romantično, nešto rijetko i jedinstveno. Blago meni!

 

 

 

 

 

09.10.2016.

LJUBAV NA PRVI POGLED

 

 

Ljubav na prvi pogled! Ah, kakva je to samo grozna i bljutava koještarija! Ne znam ni sam šta sam više mrzio, slušati o toj gluposti, ili, pak, gledati kako se parovi bez imalo srama razgolićuju na mjestima gdje se okupljaju seksualno osjetljive kategorije stanovništva: djeca, bake, deke, vremešni bračni parovi koji pate od trajne nezainteresovanosti za seks, poklonici Kantovog kategoričkog imperativa, prevarene žene, ostavljeni muškarci.

Sve dok i mene jedna takva nije pokosila kao rafal ubojitih šrapnela ispaljenih iz nepromašive Amorove puške.

Ljubav na prvi pogled vam je kao kad vas iznenada uhvati nespremne siloviti aprilski pljusak; kada, bez obzira na to što ste pokisli do gole kože, ipak osjećate neko čudno zadovoljstvo zbog toga što ste trčali kao sumauti da se sakrijete ispod prvog autobuskog stajališta.

Ljubav na prvi pogled je rijetka kod ljudskih bića. Zašto? Zato jer su ljudska bića komplikovana i opterećena raznim problemima. Na primjer, čovjeku koji nije platio ratu kredita na vrijeme, pa mu banka sada prijeti oduzimanjem imovine, realno gledajući - nije ni do života, a kamoli do ljubavi na prvi pogled. Upravo zato se ljubav na prvi pogled vezuje za mladalačko doba, kada bez posla i briga lutamo ulicama grada u potrazi za ženkama koje takođe nemaju na grbači stambeni kredit.

Koliko je ona rijetka i neuhvatljiva, pokazuje jedno naučno istraživanje, prema kojem se dinamika njenog pojavljivanja poredi sa orbitalnim periodom Helijeve komete.

Postoje i takva mišljenja koja je porede sa prijatnim ludilom ili udarom groma, a neki su skloni da idu toliko daleko da joj pripisuju šizofren karakter ili pomračenost uma.

 

03.06.2016.

SASVIM SLUČAJNO

sasvim slučajno
naletio sam na neke svoje
mladalačke fotografije
na kojima
nemam stomak
i dvije brade

kosa do ramena
ludilo u očima
osmijeh na licu

pored mene gitara
koju više ne uzimam
da odsviram Krug
ili Kao da je bilo nekad
valjda mi i to dosadilo

nije da nisam bio malo tugaljiv
nije da mi nije zamalo krenula
jedna lijepa bistra slana suzica iz oka

a kome ne bi?

11.04.2016.

CIPELA

Nema sumnje da je svijet umjetnosti ispunjen najvećim ludacima koji su hodali ovom planetom. U taj isti svijet ja sam ušetao sasvim neprimjetno, sa jednom bezazlenom pjesmicom koja je objavljena u školskim novinama pod naslovom Cipela. Zadatak je bio da napišemo neku pjesmu u stilu Vaska Pope, gdje bi neki predmet ili šta već, oslikavao čovjeka i njegov paćenički život. Pjesmu sam izgubio, ali se sjećam da sam pisao o tome kako je cipela sjajna i lijepa kada je kupimo, kako izgleda svježe i netaknuto, sve do trenutka dok je ne stavimo pod naše noge i dok joj ne uvežemo zasužnjujuće, ponižavajuće i robovlasničke pertle. Onda više nije tako lijepa kao prije, nije sjajna, nije slobodna. Pertle je pritišću i ne daju joj da diše punim plućima. Ona osjeća da to više nije ona ista cipela s početka priče, kojoj su se divili zbog njene ljepote i gracioznosti, dok je stajala u najljepšem izlogu, pod jarkim svjetlima, na mekanoj svili. Sada je gledaju kao i milione drugih iznošenih cipela, tačnije, prelaze preko nje pogledom kao da je oronula starica koja više nikom nije lijepa i zanimljiva. Valjda sam imao namjeru da pišem o neumoljivoj prolaznosti svega što nas okružuje, o hroničnom nedostatku slobode i radosti kod modernog čovjeka, koji je sto puta neslobodniji od svojih predaka, koji je hiljadu puta nezadovoljniji od svojih predaka, a koji ima sve i  nema ništa, jer je postao Cipela koju drugi nose dok im odgovara, dok ne postane kriva i oronula. U jednoj fabrici cipela u Banja Luci radi preko dvije hiljade radnika. Imao sam, eto, tu priliku da razgovaram sa jednom od dugogodišnjih radnica. Kada sam je upitao kakvo je stanje u fabrici, ona mi je samo odgovorila: MODERNI AUŠVIC. Izgledala je kao neko ko ima preko šezdeset godina, a imala je samo četrdesetdvije godine. Vlasnik te fabrike je krupan i uhranjen, uvijek nasmijan čovjek, sa licem koje se istreniralo da nikada ne pokazuje emocije koje se dešavaju ispod površine. To kažem samo zbog toga što je ne moguće da budete bez prestanka nasmijani i rapoloženi, osim ako niste idiot ili na nekim jakim drogama. Jednom je, možete misliti, pokušao da pokaže i onu svoju dobroćudnu, čovjekoljubivu stranu, pa je dječaku koji je rano ostao bez roditelja i koji živi u domu za djecu bez roditeljskog staranja, poklonio čokoladu kojoj je istekao rok trajanja prije više od godinu dana, želeći valjda da uštedi i na tom jadničku kojemu je to možda i prva čokolada u životu. Kada su mediji saznali za ovu činjenicu, razapeli su ga kao Isusa Nazarećanina. Prava je šteta što su ga samo mediji razapeli, a ne i onih dvije hiljade duša kojima je on, možete misliti, obezbjedio redovnu platu i koliko-toliko fin i pristojan život.

03.04.2016.

JADAN JA

 

  

Rođen sam radi reda, iz čiste dosade, jer roditelji u to vrijeme nisu znali šta da rade sa svojim slobodnim vremenom. Nisam planiran. Nisam proizvod ljubavi i iskrene želje za potomstvom, već sam više kao neki bljutavi ekstrakt užasne dokonosti i bezidejnosti mojih tupavih roditelja. Valjda su njih dvoje žutokljunaca te večeri gledali neki dobar film, grickali kokice iz mikrovalne, nalijevali se koka-kolom. Film nije imao nikakve veze sa djecom, niti su se u njemu pojavljivala neka djeca. Nije mi bilo nimalo lako da se izborim sa činjenicom da su me roditelji sklepali tek tako, da narod ne bi pričao ovo-ono. Stari mi je bio totalni kreten i neradnik. Čudi me da je uopšte smogao snage da me ispali prema kevinoj jajnoj ćeliji. Keva je poslije porođaja samo osjetila ogromno olakšanje, bar je tako pričala po selu, osjetila je da se napokon oslobodila užasnog tereta koji ju je mučio čitavih devet mjeseci. Kažu da je stalno ponavljala kako je nervira stomak, kako je nerviram ja u stomaku, kako se vrtim kao da sam nenormalan, da ću sigurno biti ili plesač ili cirkuski zabavljač. Djetinjstvo mi je bilo jednom riječju propast svijeta. Sa ovakvim roditeljima pored sebe, nije ni čudo što sam ostao zakinut za mnoge divne stvari koje su drugi redovno dobijali. Od igračaka sam imao slomljenu kuvaču i staru zarđalu šerpu u kojoj je pokojna baba imala običaj da kuva grah i ostala variva. Baba je umrla prije nego što sam ja rođen, ali sam čuo da je radila za petoricu i da nije bilo tog posla koji ona ne bi mogla da završi. Bila je toliko dobra i neiskvarena, da su je svi redom iskorištavali i pravili budalom. Na kraju je umrla u duševnoj bolnici, dementna i nepokretna. Imovina je rasparčana, a sjećanje na nju pokopano zajedno sa njom i njenom dobrotom koja joj je na kraju došla glave. Sjeban je ovo svijet, sjeban do kraja. Dobri umiru u duševnim bolnicama, zaboravljeni i nevoljeni, a loši u dubokoj starosti okruženi onima koji ih duboko poštuju i cijene. Nema tu neke ljubavi, samo ucjena i interes, novac i nasljedstvo, strah da će ostati sami na kraju balade. Djeca ucjenjuju roditelje samoćom, a roditelji djecu isključenjem iz nasljedstva i preuzimanjem dugova, a suština je da niko nikog ne voli i da su ljudi postali samožive ličinke koje najviše uživaju u sticanju i otimanju, u gomilanju nepotrebnog bogatstva čiji sjaj ima tamnu i krvavu pozadinu. Samo da nas jednog dana ne pogodi neka ogromna užarena kometa, namjenjena za one koji su se spustili u deveti krug pakla.


 

27.02.2016.

PJESMA O MNOGIMA




mnoge djevojke ne znaju šta da rade sa sobom
mnogi momci ne znaju šta žele od života
mnogi ljudi ne znaju kako da se nose sa svojim problemima
mnogi besciljno lutaju i u tom lutanju zaborave ko su i šta su
mnogi su sebični i okrutni i pohlepni i žele više no što im treba
mnogi su preskromni i prepovučeni i nenametljivi
i zato bivaju gaženi iz dana u dan
mnogi previše maštaju i sanjare a malo rade na tome
da im se snovi ostvare
mnogi su u zabludi da je život samo ono što vide svojim očima
da ne postoji ništa ispod i iznad nas
da je to - to
da smo mi amin i granica svemira
da će biti onako kako mi kažemo
jer smo glavni i izvan nas ništa više ne postoji
mnogi se vole bezgranično i ljube se kao da sutra ne postoji
to su oni koji se ne boje patnje i koji u svemu oko sebe
vide nešto pozitivno i smisleno
mnogi samom svojom pojavom unose nemir u našu dušu
jer su uvijek smrtno ozbiljni i namrgođeni kao kišni oblak
mnogi svakodnevno maštaju o boljem radnom mjestu
mnogi se nadaju povećanju plate i normalnijem šefu
mnogi jedva čekaju da odu u penziju i da napokon
ostvare svoj životni san: da zasade mali voćnjak
negdje daleko od grada i ljudi
mnogi su ljuti na život jer je nepravedan i težak i grub
mnogi uživaju u životu ne obazirući se na njegove lukave zamke
mnogi su previše zamisleni i otuđeni
mnogi nemaju nigdje nikog svog i opet su nasmijani i vedri
mnogi u svakoj bezizlaznoj situaciji vide neku vrstu izlaza i spasa
mnogi su se razočarali i povukli u sebe i zatvorili svoje srce
za nove ljude i nove situacije u kojima bi im se neko novi
mogao destiti
mnogi posvećuju više pažnje svom izgledu nego svojoj duši
i svojim riječima koje bez čitanja ostaju škrte i jalove
mnogi se boje Boga i njegove kazne ali i dalje rade stvari
zbog koji se kaju i psuju sami sebe
mnogi bi da bez rada imaju i da bez znoja ostvare ono što su zacrtali
mnogi bi da leže u krevetu i da im život servira samo ukusna jela
mnogi bi se mijenjali sa nekom slavnom ličnošću
i ne sluteći šta je ta osoba morala da prođe da bi
došla do mjesta na kojem se danas nalazi
mnogi su izgubili razum u silnoj trci da se sve ima i sve posjeduje
da se u svemu učestvuje i da se sa svime upravlja
mnogi su usamljeni iako okruženi stotinama (lažnih) prijatelja
mnogi su srećni jer imaju jednog prijatelja kome mogu da se
povjere i s kojim mogu da budu opušteni i otvoreni do kraja
bez straha da će ovaj to da iskoristi na njihovu štetu
mnogi su bolesni i ostavljeni i jedino Bog može  vidi njihovu patnju...

21.02.2016.

U VAŠOJ ZGRADI SE NIKO NE SEKSA

 

 

“u vašoj zgradi se niko ne seksa”

meni će novopečeni komšija

poslije pozdrava na parkingu

a ja gledam onako u njega i mislim se

ovaj jaro nije nikako čist u glavi

“a, kako vi to znate komšija?

nije valjda da prisluškujete cijelu zgradu

ili ste možda krišom svima instalirali

mini kamere u spavaće sobe”

“ma jok” on će ti meni

“vidim ja to na licima ljudi

niko ujutru ne ide nasmijan na posao

gdje god pogledan samo turobne

i namrgođene face bez osmijeha”

“a, izvini komšija, gdje bješe ti ono radiš

ako nije neka tajna?” pitam ja njega

“ja ti komšija radim u zgradi vlade

već punih osam godina

a prije toga sam neko vrijeme radio

u Agenciji za bankarstvo, a što pitaš?”

“e, pa moj dragi komšo, i ja bih išao

nasmijan na posao da radim tamo gdje ti radiš

a da ti radiš tamo gdje ja radim

ne bi tebi jarane bilo ni do seksa

ni do keksa poslije dvadeset tona vreća

i isto toliko uvreda od strane psihopate šefa”.

 

 

 

 

09.02.2016.

PA ŠTA FALI

 

 

najjače mi je kad nekog pitam:

“pa kakvi ste vas dvojica

jel se još uvijek družite”

a taj neko mi odgovara:

“ma onako

nismo baš nešto dobri

idem ja njemu na slavu

dolazi on meni na slavu

i tako

ne čujemo se baš često

a pravo da ti kažem

nemam ni njegov broj telefona

lik je žešći smarač

ubi me u pojam jednom te istom pričom

te žena te djeca te obaveze

kao da je to moj problem

a ne njegov”.

“pa kako onda idete jedan drugom na slavu

ako se već toliko ne podnosite

i ne čujete

i niste nimalo bliski

i nemate nikakvih dodirnih tačaka”

pitam ja njega i jedva čekam da čujem odgovor

a on će ti meni onako ladno

“PA ŠTA FALI?!

malo on kod mene pojede i popije

malo ja kod njega pojedem i popijem

prozbori se koja usputno

dobro meni dobro njemu

šta ima loše u tome, šta?”

“ma… ništa, ništa, sve je to lijepo”

odgovaram ja njemu

“lijepo je kad se ljudi druže

bez pretvaranja i licemjerstva

kad je iskreno i od srca

a ne od stomaka i proždrljivosti

kad ne idemo jedni kod drugih

da se prežderavamo i napijamo

nego da iskreno i ljudski porazgovaramo”

“da da” on će ti meni

“stvarno si to lijepo rekao

gotovo poetski

izvini žurim se u kladionicu

pričaćemo neki drugi put

izgleda da sam dobio trista maraka

molim te Bože, samo još jedan gol

samo još jedan i ništa ti više neću tražiti”

 

04.02.2016.

USTANI I UZMI ONO ŠTO TI PRIPADA



čemu kajanje
čemu preispitavanje i premotavanje filma
život je kao rijeka koja nikoga ne čeka
uzmi sve što ti pruža i ništa manje od toga
šta ili koga čekaš
dobar trenutak ili dobru priliku
ili je to možda srodna duša
koju na kraju nikad ne sretneš
ili je to poklapanje zvijezda u horoskopu
koji je šarena laža za djecu i besposlene žene
ustani iz učmalosti i kreni da uzimaš
ono što ti pripada
a to je budućnost o kojoj sanjaš
to su dani sunce i osmijeh na licu djeteta
to si ti kakav jesi a ne kakvim te oni žele
mnogi će pokušavati da te promijene
i činiće to iz dana u dan sasvim predano
komad po komad korak po korak
željeće da i ti budeš krpena lutka
tijesto s kojim radiš šta ti je volja
ustani i kreni u život
zatvori jebeni laptop ispred sebe
i kreni da radiš nešto kontrusktivno
izađi na ulicu i daj siromahu komad hljeba
pokloni nekom ko nema svoju staru košulju
pomozi starici da pređe preko ulice





03.02.2016.

ADMIN FOL A SLIP

Juče sam ovđe objavio jednu pjesmu i ostavio neke komentare, a i vidio jedan komentar šizikin, da bi sve to misteriozno nestalo tokom dana. Admini ili hakeri, ko zna. :)

29.01.2016.

DOBRODOŠLICA

 

 

 

ništa ne može da te oneraspoloži

tako brzo, stručno i efikasno

kao što to može da učini

namrgođeno lice tvoje voljene žene

koju su djeca i kućanski poslovi

doveli na ivicu nervnog sloma

 

to što se ti vraćaš umoran sa posla

možeš da okačiš mačku o rep

jer to što ti radiš i ono što žena radi

ne može (i ne smije) da se poredi

po količini utrošenih kalorija i živaca

 

tad obično izostane i ono:

ćao, kako ti je bilo na poslu?

a o poljupcu neću ni da pričam

poljubac je postao tabu tema

a seks dio prošlosti koje se rado

prisjećam uz porniće sa Redtjuba

 

hvala bogu, bar su djeca nasmijana

eto ih trče ti u zagrljaj s vječnim pitanjem:

tatice, šta si nam kupio?

a tatica pegla debitnu karticu

i slaže u ladicu opomene iz banke

preklinjući dan kada je kročio

u tu prokletu avliju savremenog čovjeka

 

i šta sad čovjek da radi u takvoj situaciji

osim da se prepusti i da pusti da stvari idu svojim tokom

da otvori sebi jedno pivce za živce

pusti sebi neki dobar film

ne razmišlja ni o čemu

osim o svemu gore navedenom

jer je nemoguće da ne razmišlja ni o čemu

kao što je nerealno očekivati da život

bude prost i nekomplikovan

jer to onda ne bi bio život

21.01.2016.

NE DIRAJ ŽENU DOK DOJI

 

 

ne diraj ženu dok doji

jer bi to moglo da bude

tvoje oproštajno pismo

tvoja Posljednja večera

tvoj epilog na ovome svijetu

 

jednostavno je ne diraj

ne kucaj joj na vrata

ne zovi je

ne postavljaj joj pitanja

zar ne znaš da je dojenje

emocionalni most

između majke i bebe

a nepremostivi jaz

između tebe i majke

odnosno tvoje žene

koja bi lako mogla da postane

tvoja bivša žena

ako nastaviš da joj postavljaš pitanja

tipa: gdje se nalaze podmetači za čase

u trenutku dok doji svoje mezimče

 

mislio sam da si pametniji druže

da ti je stalo do vlastitog života

da si se malo raspitao o ženskim hormonima

da si se malo konsultovao sa onima

koji su već prošli devet krugova pakla

a ti ko mulac: gdje su podmetači za čaše

 

pozdravi mi sve na nebu druže

srećan ti bio put na vječna lovišta

 

16.01.2016.

VOLIM KAD ŽENA ZNA DA KUVA

volim kad žena zna da kuva

ali kad ti ne nabija na nos

sve što je skuvala i uradila

jer mi onda nije ni do jela

a iskreno

ni do života…

 

volim kad se žena ne pravi svemoguća

kad ima u sebi nešto od one krhkosti

nešto od one nježnosti

nešto od one maznosti

koja ženu čini ženom

ali je, eto, došlo takvo doba

da žene cijepaju drva

a muškarci peglaju svoje košulje

sramota…

 

ne volim neurotične žene

one koje uvijek jurcaju i histerišu

koje popiju kafu za dvije minute

koje prelaze s teme na temu

kao da u jednom razgovoru

moraju da ispričaju cijeli svoj život

pa onda na drugoj kafi samo ćute

jer su na prvoj rekle sve što su imale…

 

ali…

najviše od svega volim

kad žena umije da se smije

ali ono baš iskreno i od srca

da zna da ispriča vic i da sasluša vic

da me pozove da zajedno pogledamo

neku dobru komediju

da se ponekad nasmije i nekom baš baš

glupom i naivnom fazonu

čisto da se ja ne bih osjećao glupim

kad nije stalno nešto nadurena i isfurana

da zna da se obraduje i nekom sitnom poklonu

kao što je stih napisan na salveti

ili plišani medvjedić sa kioska preko puta

nasmijana žena je najveće blago u kući

a nadurena i nezadovoljna učiniće

da vaše samopouzdanje potone kao Titanik

na dno okeana sa svim vašim ambicijama i snovima…

 

 

 

 

 

14.01.2016.

JOJ, KAD SE SJETIM

Joj, kad se sjetim onog dana

kada sam sjedio ispred njene kuće

s nosom duboko zarivenim u maramu

koju je ostavila namjerno na stolu ispred mene

namjerno ju je ostavila natopljenu mirisom

njene kože koja se presijavala na podnevnom suncu

ostavila je maramu ispred pjesnika

a to je strašno neoprezno za uraditi

to je tako opasno tako plahovito

djevojčice iz kuće preko puta moje

zašto si ostavila svoju maramu ispred mene

ispred mene koji se zaljubim nekoliko puta

od sumaraka do svitanja

ispred mene koji umrem nekoliko puta

od sumraka do svitanja

dugo sam je mirisao natapao svoja čula

blaženstvom koje mi je pomutilo razum

ne znam ni sam koliko je potrajao taj trenutak

bilo je proljeće

opasno doba za one sa kratkim fitiljom na srcu

tvoja majka je izišla na vrata

“Gorane, molim te da sačekaš trenutak,

znaš kakve su djevojčice”

a ja nisam poznavao druge djevojčice

osim one koja je namjerno zaboravila maramu

na stolu ispred mene

trebalo je da te izvedem u šetnju

dugo sam skupljao hrabrost da ti pokucam na vrata

neodlučnost

kukavičluk

povučenost

stidljivost

toliko prepreka između mene i ostatka svijeta

kada si se pojavila na vratima nisi ni slutila

da je marama već uradila dobar dio posla

primijetila si da te gutam pogledom

da ne slušam šta mi govoriš

samo sam želio da te stisnem uza sebe

i da te poljubim

te tvoje pune medotočne usne

koje vrište od želje da ih čovjek

bez prestanka gricka

i razvlači kao usnu harmoniku

da ispunim nijemu naredbu udahnutog blaženstva

da prestane mučenje izazvano čežnjom

žene nisu ni svjesne koliko nereda u muškoj duši

može da izazove miris koji ostavljaju za sobom

ima nečeg životinjskog u svemu tome

obilježavanje teritorije

golicanje uspavanih nagona

zašto si ostavila svoju maramu na stolu ispred mene

pa da moram danas

dvadeset godina poslije naše šetnje

da se prisjećam i tovarim na svoju glavu

davno zaboravljene uzdahe

 

 

11.01.2016.

PRSTEN

Ležali smo na obali rijeke
kada si uzela jednu travku
i od nje u tren oka
načinila prsten vjernosti
prsten vječnosti
prsten prije prstena
"ako ne pukne,
ostaćemo vječno zajedno,
ako ne pukne,
bićemo muž i žena"
tako si mi pričala
a ja sam drhtao kao list jasike
dok sam ti stavljao prsten vjernosti
prsten vječnosti
prsten prije prstena
i gle! prekinuo se prije
nego što sam uspio da ga stavim
zaplakala si kao djete
stvarno si vjerovala u moć te igre
u to čudno narodno vjerovanje
da jedna obična travka
može da odredi sudbinu
dvaju zaljubljenih bića
da jedna obična travka
može da napravi uvod
u rastanak i bol...


04.01.2016.

PJESMA ZA SENZITIVNE LUDAKE

 

 

Strašno je biti s nekim, a biti sam

šetati pored nekog čije ti prisustvo

zadaje veći bol od onog s kojim se rve

čovjek koji nema nikoga pored sebe

ljubiti njene usne kao kamen da ljubiš

ne pomisliti na njeno odsustvo ni poslije

tri dana neviđanja, ne poželjeti da je vidiš

ni onda kada ti sve krene nizbrdo  

a opet biti sa njom, viđati se sa njom

družiti se sa njom, voditi ljubav sa njom

izlaziti u kafanu sa njom

odlaziti na ljetovanja sa njom

jer nemaš kuraži da joj kažeš da je gotovo

jer je previše godina ostalo negdje iza vas

jer je previše uspomena ispunilo zbunjenu glavu

jer ti je njena sreća važnija od tvoje smrti

i ti nastavljaš

nastavljaš

nastavljaš

sve dok ti jednog dana

srčani udar

depresija

ili povišeni krvni pritisak

ne pošalju posljednje upozorenje

ili posljednji pozdrav

i onda ćeš najednom da uvidiš

da ćeš morati da priznaš sve što ti leži na duši

osim ako nisi na strani samouništenja

a ja vjerujem da nisi

ja vjerujem da obožavaš svoj život

i da si od onih vječnih adolescenata

koji se zaljube preko ušiju

pa onda prestanu da vole

samo tek tako

neobjašnjivo

neočekivano

pa im to padne jako teško

pa su onda zbunjeni pred samima sobom

ne znaju šta da rade sa odsustvom emocija

da li da se ubiju ili ne ubiju

da li da priznaju ili da ne priznaju

a moj ti je savjet, brate napaćeni:

priznaj

i idi da živiš svoj život.

30.12.2015.

10

jednom sam preko nekog radija

osvojio dvije ulaznice za bioskop

jednu sam zadržao za sebe

a drugu sam poklonio slušateljki

koja se javila poslije mene

bio sam strašno romantičan klinac

optužen da sav džeparac bacam

na proklete knjižurine

poslije mene javila se jedna dama

koja je tvrdila da umire za filmovima

rekla je da se zove Marina

i da prihvata kartu za bioskop

ali samo pod jednim uslovom:

da u bioskopu sjedne pored momka

koji joj je poklonio kartu

čak je rekla da će ga sačekati ispred ulaza

prepoznaće je po dugoj crvenoj kosi

i džambo kokicama bez kojih nikada

ne ulazi u bioskop

sredio sam se, nabacio košulju

i očev miris koji je ustvari bio

afteršejv sa mirisom tovatne masti

bio sam toliko uznemiren

da si mi koljena klecala

na putu prema bioskopu

znao sam da me tamo čeka

ona koju ne poznajem

i koja ne poznaje mene

pitao sam se kako li izgleda

da li ima ben ispod oka

da li ima krive noge

da li joj je pogled melanholičan kao moj

da li je istina ono što kažu za crvenokose

da li sam dovoljno dobro obučen

da li ću uspjeti da odglumim nonšolantnost

film je počinjao za deset minuta

vidio sam je kako stoji pored prodavača kokica

(sve vrijeme dok sam pješačio gradom,

zamišljao sam da ona ne čeka mene,

nego nekog drugog, sa više kuraži u venama)

izgledala je tako mirno i opušteno

i zaista je imala dugu crvenu kosu

koja je padala u vatrenim slapovima

preko lica pred kojim bi se i Mikelanđelo

oprostio od genijalnosti

pružio sam joj ruku

ali se ona ipak malo nagnula

i poljubila me u zažareni obraz

i tada sam osjetio sladunjavi miris parfema

koji ni do dan danas nisam zaboravio

svuda ga tražim

obijam pragove parfimerija

objašnjavam ženama

ali svi mi kažu da takav parfem ne postoji

čak mi i govore da takva žena ne postoji

da sam te možda sanjao

da sam te izmislio u svojim osamnim noćima

da je bioskop u kojem smo gledali film

i u kojem smo se prvi put poljubili

zatvoren u vrijeme građanskog rata

da je taj prodavač kokica

kojeg sam uspjevao do detalja

da opišem

ustvari penzionisam general

koji je izgubio cijelu porodicu u ratu

da je film koji smo gledali

snimljen tek nekoliko godina kasnije

da je radio preko kojeg sam osvojio karte

ugašen sa smrću njegovog vlasnika

koji se ubio zbog neuzvraćene ljubavi

da je poljubac zbog kojeg postah pjesnik

ustvari neka vrsta uobrazilje

i san zimske noći

koji nikada  do kraja

nisam dosanjao...

 

 
23.12.2015.

9

zašto da se držimo za ruke

to je tako djetinjasto,

 

zašto da se ljubimo na ulici

to je tako neozbiljno

 

zašto da se volimo neobuzdano

to je tako rizično po zdravlje

 

zašto da izgovaramo „volim te“

to je tako preuranjeno

 

zašto da mi pripremaš ručkove

to je tako staromodno

 

zašto da se šetamo kroz sumrak

to je tako tragikomično

 

zašto da mi pišeš hvalospjeve

to je tako posesivno

 

zašto da mi daješ svoje srce

to je tako neoprezno

 

21.12.2015.

8

Ide gradom nesrećnik

ispod ruke vodi svoju nesrećnicu

inače jako lijepu i zavodljivu ženu

i ozbiljno razmišlja o samoubistvu

iako je pored njega,

kako sam već rekao

jako lijepa i zavodljiva žena

oboje nesrećnika su podjednako nesrećni

ona sa njim i on sa njom

idu gradom nasmijani kao dva olešena klovna

jer im je nezgodno da ih vide nesrećne

jer im je demode da ih vide nesrećne

jer je glupo da ljudi saznaju da se više ne vole

da je ljubav iscurila kroz slivnik

idu gradom i razmišljaju o ljepoti revolvera

o brzini revolvera o humanosti revolvera

koji za sekundu obavi svoje i riješi te svih muka

svih zabluda svih prevara svih banalanosti

idu gradom i osmjehuju se kao da je sve u redu

ona pored njega i on pored nje

kako ste jeste li dobro kako vaša žena

rukuju se pozdravljaju se sa visokim zvaničnicima

političarima privatnicima

i za sve to vrijeme

osmijeh im ne silazi sa lica

tako su divni ljupki kao sa novogodišnjeg kalendara

ona ga ljubi u obraz pa briše drečavi karmin

a kad primijeti da ih neko

neko ko je vrlo bitan i lovaran

u njihovom gradu

posmatra sa četvoro očiju

onda se naročito bacaju jedno na drugo

kao da ne mogu ni jedan sat, nijedan dan

živjeti razdojeno

živjeti u odvojenim sobama

u kojima žive posljednjih deset godina

deset godina pakla

deset godina stradanja

deset godina međusobnog ignorisanja

između četri velelepna zida

sa četri velelepna stuba

grobnice...

 

 

21.12.2015.

7

Jednom ću

kad ne budem lijen

da sjednem ispred

umašćenih tipki

pivom okupanog laptopa

napisati pjesmu

u kojoj neće biti

ni sunca

ni kiše

ni vjetra

ni snijega

ni bljutave patetike

ni blatnjave patike

ostavljene da je neko drugi očetka

napisaću pjesmu u kojoj ćeš biti

samo ti

ti sa svojim

ćudljivim prohtjevima

i djetinjastim mazilucima,

ti koja se vječito nešto prenemažeš,

uvijaš, ližeš svoje šape kao mačka

na krovu limenom,

ti koja sjediš na obali mora

i čekaš da sunce dođe tebi

a ne ti suncu,

ti koja šapućeš vjetru

spisak svojih želja

i očekuješ da ti ih vjetar

milozvučno ispuni,

ti koja bi da te hlade

palmovim grančicama

i da ti čitaju ljubavne romane

dok se ti predaješ dokonosti

i sanjarenju,

ti koja bi da uđeš

u antologije ljubavne poezije

u enciklopedije

najbolje obučenih žena

u istoriji čovječanstva,

ti koja si me vezala

kracima hobotnice

oljuštila kao jabuku

ispljunila kao sažvakan duvan

nagazila kolometarskom štiklom

napisaću pjesmu o tebi

pa makar mi to zadnje bilo

neće to biti bog-zna-kakva pjesma

jer nisi ni ti bila bog-zna-kakva žena

bila si repršava u izdavanju naredaba

kao dobri stari Neron

sa dugom plavom kosom

i muštiklom na usni, raspukloj od zrenja.

 

Jednom ću

kad ne budem lijen

napisati pjesmu o tome kako

je okrutno prema samome sebi

biti poslušan i dobar

biti pijun na šahovskoj tabli

gutati fekalije kao nedeljni ručak

čuvati u sebi bunt generacija

ne dati mu da eksplodira

da se izrazi kroz tvoje riječi.

19.12.2015.

6

Čijom patnjom bojiš  snove svoje?  

Meni koji sreću ne vidim van tebe?

Meni koji sam slijep bez očiju tvojih i nijem bez usana tvojih?

Meni koji te razumijem bolje nego sebe sama?

Meni koji sam pogazio vlastita uvjerenja kao crvljivu jabuku

i opet ostao isto onako vedar, nasmijan, s pogledom sanjalačkim, punim nade,

sa istim onim suncem pod kaputom kojeg sam razašio

u svojim lutalačkim pohodima ginući za nebom nedohvatnim,

izubijan do krvi iščekivanjima i bestidan pred svijetom

koji mi se smijao: mojoj ludačkoj upornosti da dohvatim

sjaj udaljene zvijezde i odsjaj na krilima leptira;

mojoj djetinjastoj smjelosti da sa osmijehom ispijam

nektar gnušanja i razočarenja, kao najslađa vina da pijem;

mojoj neutješnoj pjesmi što pada kao behar po zaraslim stazama,

zametnuvši tragove za onom koju sam ljubio cijelim bićem svojim.

 

15.12.2015.

DJEVOJČE

 

 

Došla si na lakim kočijama mladosti

sa grudima kao dva stuba Kapitola,

nijemo i povučeno djevojče,

uz koje sam u muškarca stasao,

i po prvi put život istinski okusio,

s usana medotočnih trijezan se opijao

i na rosnoj travi zoricu dočekivao,

o ti nijemo i povučeno djevojče,

mudrija od mene za deset života,

s mrežama okrutnim lovokradice,

plela si zamke lovcu neiskusnom,

vrebala slabosti i čekala odsutnosti,

da me u tajnu prije tajni zaodjeneš,

da me na obale naslada nasukaš,

da me zarobiš pod čarobnim plahtama,

da me ostaviš u najgorim mukama,

da ti na Parnasu stihove uklešem,

o ti nijemo i povučeno djevojče,

mudrija od mene za deset života.

 

14.12.2015.

IMA LI IŠTA LJEPŠE

 

 

Ima li išta ljepše nego kad žena razvije svoje bujne kose

u podivljale pramenove koji se opiru svakoj naredbi njenoj,

pa je pusti da je vjetar raznosi kao proljećni behar,

poput vatrenih bičeva što presjecaju zgusnutu tamu

krajolika utonulog u nehajno sanjarenje.

 

Ona je nesvjesna krišom upućenih pogleda, dok prolazi

pored prozora iza kojeg sjedi čovjek zaleđene duše,

čovjek koji bi želio da ona, nedostižna kao večernjača na nebu,

zastane makar na trenutak ispred njegovih kapija,

popravljajući nabore haljine koja se podigla više od dozvoljenog.

 

To, što ne sluti koliko je lijepa, čini je još više ljepšom i uzvišenijom.

To, što ne sluti da je krišom posmatrana, priziva mjesečevu pjesmu

da razgoni sive oblake koji bi da je sakriju od očiju mojih.

 

Iako znam da nikada neće biti mojom

svetkujem njenu ljepotu i pohvalu pojem,

ukrašavam je mirsnim vijencima svoje ljubavi.

 

Dan je prošao. Ptice zanijemele. Mjesec se povukao iza tmastih oblaka.

Ona je minula putem kao i druge žene, žureći muževima i kućnim poslovima.

 

 

 

14.12.2015.

RADOSTAN DAN

 

 

Stojim na balkonu i gledam prema crkvenom zvoniku.

Nekoliko ptica pjevačica raznosi svoju pjesmu

kao čarobna sjemena po užurbanim gradskim ulicama.

Dole, na kaldrmi, dječaci se tuku i odmah zatim rukuju i smiju.

Jedna žena u crvenoj haljini naginje se kroz prozor

da okači oprane košulje.

Život kao da kliče raspjevanom vedrinom,

cijepajući prašnjave haljine prošlosti.

Obnavlja se vasiona kao priroda u proljeće,

kao žena kad ugleda svoga dragana u daljini,

željnog zaborava i topline,

kao pjesnik kome su muze poslale poljubac

slasniji od plodova Naslade,

kao snovi moji koje sanjam otvorenih očiju,

utješno prazan, a opet beskrajno potpun u samom sebi.

12.12.2015.

TAJNA

 

 

Što više pokušavam da sakrijem

čežnje svoga srca,

ono se sve više opire

i iznosi na vidjelo svoje planove.

Krijući, ono što krijemo postaje

vidljivije onima od kojih

želimo da sakrijemo.

Krijući, mi se ustvari otkrivamo

neprirodnim ponašanjem

i sjajem koji nam plamti u očima.

11.12.2015.

GDJE SI SADA TI

 

 

Noćas vjetar jauče u mojim oknima

i ja se sjećam,

neveseo i pun gorčine,

da je jedan ponizni mladić

cjelivao dražesti ljupkije od cvijeća,

kopajući sebi grobnicu predivnu,

dajući više no što je mogao da ima

i uzimajući više no što je mogao da podnese.

 

Toga ljeta

kolona izbjeglica

prolazila je kroz moj grad.

Među njima si bila i ti,

mokra, umorna i uplašena.

Ponudio sam ti odjeću i krevet

i neki ručak koji sam

nespretno pripremio.

Muškarci i kuhinja ne slažu se često.

Bila si zahvalna za moje gostoprimstvo.

Pitala si me možeš li da prenoćiš,

da se zadržiš dan ili dva dok tvoji

ne riješe nešto,

a ostala si više od godinu dana

pod mojim krovom od šindre,

pod mojom sirotinjskom plahtom,

pod mojim rasplamtjelim srcem

koje si probudila iz zimkoga sna,

hvaleći moja nespretno pripremljena jela

i ljubeći me kao nijedna nikada.

 

Rat je prošao.

Ludnica se napokon završila.

Neki drugi klinci igraju se pod mojim

balkonom.

Ljudi se pozdravljaju i razgovaraju.

Drveće lista i cvijeće cvjeta.

Vjetar povija tanane ručice breza.

Sve je kao što je nekada bilo.

Sve osim mene koji ne prestajem da mislim

na ono ljeto i na onu ženu

koja je svratila samo na trenutak

a ostala vječnost cijelu .

 

06.12.2015.

ODA RAZVRATNOSTI

 

 

Kažu da bi umjetnici trebali da preziru sve što ima veze sa životnim nasladama, što predstavlja putenost, čulnost i pohotljivost, da bi trebali da budu u nekoj vrsti transa koji negira ženu i njene Bogom dane atribute. Isti ti kažu da samo veliki umjetnici odolijevaju nasrtajima požude, da seks oduzima mentalnu snagu i koncetraciju, i da u svakome od nas živi nezasitna životinja kojoj je krajnji cilj samouništenje.

Mišljenja sam da je ovo gore mogao da izjavi samo jedan frigidni ženomrzac, nesrećan što mu je pimpek malen i što je dobio korpu od neke koja mu se mnogo sviđala. 


Zar želja, čežnja, žudnja, zanos… nisu najbolji dokazi da smo živi, da smo od krvi i mesa, da nam je drago što postojimo, što smo dio jednog velikog svemira i kruženja, jedne velike priče zvane život. Šta će nam život ako ga nećemo udisati punim plućima, kao planinski vazduh, osjećajući kako nam ulazi u svaku žilicu tijela, kako nas okrepljuje svojom svježinom i reskom hladnoćom. Zar je razlika između živog i mrtvog, samo u tome što ovaj prvi diše, što svako jutro ustaje iz kreveta? Postoji li išta ljepše od golog ženskog tijela? Postoji li išta senzualnije od punih ženskih usana, u koje uranjaš kao u nemirno more, u oluju koja te razbija o hridi, i na kraju izbacuje na obalu, obnevidjelog za druge ljepote. Uzalud gutaš sve te silne tablete za depresiju, reumu, pritisak, kostobolju, kad nisi probao ono što iscjeljuje sve boljke i razgoni sve oblake. Ako je nisi nježno spustio na travu, pored neke rijeke, i ljubio cijelu noć, i ujutru zaspao pored nje kao da prije toga nikada nisi živio, i probudio se kao da se ponovo rađaš, novi ti, bolji ti, zadovoljniji ti, onda zaista nisi osjetio radost i obilje života.


Mnogi žive svoje živote po inerciji, bez osmijeha, bez iznenađenja, bez radosti. Znam neke ljude koji se nisu nasmijali posljednjih trideset godina. Oni su, znate, ozbiljni ljudi, koji se bave ozbiljnim pitanjima, i koji zbog ozbiljnosti svoga poziva nemaju vremena za provod i šalu. Nije ni čudo što nam fali djece, što nas pojede bijela kuga. Toliko smo postali proračunati i strašljivi, da djecu planiramo kao što se planira odlazak na Mjesec, sa timom stručnjaka koji nas savjetuju: nemoj još, sačekaj da završiš fakultet, od čega ćeš kupovati pelene, kašice, dekice, vidiš kakvo je vrijeme došlo, dovoljno je jedno, dvoje djece iziskuje prevelik trošak, a troje će te odvesti u bankrot i samoubistvo.


Kad bi se samo malo više jebali, svijet bi bio neuporedivo ljepši i ružičastiji, manje bi se ljutili jedni na druge, manje bi bili isfrustrirani i nervozni, manje zabrinuti, a osmijeh nam ne bi silazio s lica.
05.12.2015.

ČESTO RAZMIŠLJAM O LJUDIMA

 

Često razmišljam o ljudima kojima je život prošao u uzaludnom čekanju nekog čuda ili preokreta o kojemu su sanjali previše dugo i zanesenjački, tako da nisu ni primijetili da čuda zapravo ne postoje, i da je preokret rezultat akcije, a ne čekanja i nadanja.

 

Često razmišljam o ljudima koji su cijeli svoj vijek proveli u jednom gradu i u jednom uskom krugu poznanika od pet ili deset ljudi, obrćući uvijek iste priče i smijući se uvijek istim vicevima koji više nikome nisu zanimljivi. Uvijek u istoj kafani, sa istim ravnodušnim konobarom i namrgođenim gazdom, sa istom jednoličnom muzikom iz minulog vijeka i prljavim čašama na kojima konači čitava lepeza smrtonosnih virusa i bakterija.

 

Često razmišljam o ljudima koji su se predali, odustali, digli ruke od svega, pa i od sebe i svojih porodica, od cijelog svijeta koji im se sada čini kao jedna mudro osmišljena prevara on strane Onog koji sve vidi i sve zna. To su ljudi koji su previše toga vidjeli, previše toga osjetili na svojoj koži, duši, tijelu, izmučeni iskustvom do tačke sa koje više nema povratka, nema laži i obmana, već samo istina, gola, strašna i neizdrživa.

 

Često razmišljam o ljudima koji su pod stare dane dočekali da moraju prostiti kod onih kojima su spasili kuće, žene, djecu, živote, od onih kojima su obezbjedili lagodan i sadržajan život, a koji ih danas ponižavaju i nazivaju građanima drugog reda.

 

Često razmišljam o ljudima vizionarima i pregaocima, o neustrašivim divovima koji se nikoga i ničega ne boje, koji žive za čovjeka i koji sve što rade, rade iz ljubavi prema čovjeku i životu uopšte. Takvi ljudi su u stanju da cijele narode i države podignu iz učmalosti, mrtvila, depresije, da svojom pojavom i akcijom razgone sive oblake, i da jednom riječi razgore u nama nadu i misao da ništa nije nemoguće, nedostižno i neostvarivo.

 

04.12.2015.

ISPOD MASKE

Ljudi nisu ni svjesni svojih maski i predstava iza kojih skrivaju svoje pravo ja, svoju istinsku ličnost i svoju bol, strepnju ili nemir, koji se uvijek lakše podnose ako se čovjek, ako ništa, a ono barem natjera na osmijeh i društvo, iako mu, očigledno, nije ni do jednog ni do drugog.

Mislio sam da napišem kratku pričicu na ovu temu al mi se nešto ne da....

03.12.2015.

MISTERIJA ZVANA PERIĆ

 

 

Jutro gospodina Perića izgledalo je kao jutro svakog drugog činovnika od četrdeset i kusur godina, samo sa jednom malom neobičnošću, koja i nije bila toliko neobična, ako se uzme u obzir da gospodin Perić nije bio neko za koga bismo mogli da kažemo: neupadljiv i miran čovjek. Za njega su oduvijek mislili da korača na ivici ludila, da je običan beskičmenjak i ljigavac, neko ko se samo vrzma tamo-vamo i osluškuje tuđe razgovore, nikada i sam ne učestvujući u jednom i nikada se ne dovodeći u situaciju koja bi ga uslovila da mora razmijeniti s nekim nekoliko usputnih riječi. Kažu da se nikada nije ženio, mada se okolo govorkalo i to da nije nikad ni viđen u društvu jedne žene. Slobodno vrijeme provodio je po zabačenim birtijama u koje su zalazile samo skitnice i beskućnici, da popije čašicu-dvije, da se opusti nakon napornog radnog dana. Govorio je škrto i nedovršeno, uvijek lebdeći na nekom oblaku koji je samo on mogao da vidi. Volio je da popije kafu sa tri kockice šećera. Žirado šešir i trošni zeleni mantil bili su njegovi zaštitni znaci. Desna cipela bila mu je veća od lijeve za čitava dva broja. U želji da uštedi nešto novca, kupio ih je odvojeno od dva različita čovjeka, koji su samo nekim čudom ostali bez druge cipele. Djeca iz komšiluka zvala su ga Stepski vuk. Žene iz komšiluka zvale su ga Osobenjak. Muškarci iz komšiluka zvali su ga Stidljivko, mada su ga neki drugi, misleći na njegov nezgrapan izgled, zvali još i Cirkusant. Uvijek je sa sobom nosio neke knjižurine i sveske, sastajao se sa čudnim bradatim tipovima koji su u koferima čuvali čitave pokretne knjižare. Tako su najlakše mogli da uteknu korumpiranoj gradskoj inspekciji. Samo zatvoriš kofer i praviš se da si zblanuti turist koji se izgubio u sporednim ulicama. Gospodin Perić bio je izuzetno načitan čovjek, ali s obzirom da je malo pričao i da je izbjegavao svaku vrstu kontakta, ta njegova strana ostala je potpuno nepoznata svima iz njegove okoline. Tek kada je napustio ovaj svijet, kada su ga našli mrtvog na kauču u dnevnoj sobi, sa otvorenom knjigom u rukama (bila je to neka strana i sumnjiva knjiga, pomalo čudnog i neuobičajenog naslova: Pohvala ludosti - Erazmo R.), mogli su da zaključe da je gospodin Perić bio, kako je to ispektor naveo u svom izvještaju - PRIKRIVENI PISAC, odnosno neko ko se bavi pisanjem, ali na krajnje podmukao i diverzantski način. Molim opreznost prilikom pretresa stana, postoje ozbiljne indicije da je ovaj čovjek strani špijun i kolaborator!

Eto, to bila priča o čuvenom gospodinu Periću, koji je svakog jutra sa svog blakona slikao užurbane prolaznike i lijepio njihove slike na zid svoje radne sobe. Želio je da u svakom trenutku ima pred sobom lica običnih i radnih ljudi, onih koji su najčešće bili njegovi glavni junaci, njegova nepresušna inspiracija.  

 

 

 

 

 

19.11.2015.

DNEVNIK JEDNOG BOLESNIKA

 

 

Znate li onaj osjećaj kada vas nerviraju svi oni koji su nasmijani i zadovoljni, kada u svakom njihovom osmijehu vidite samo površnost i cinizam, potrebu da vam smetaju svojom hvalisavom radošću, u kojoj vi, ma koliko napora uložili, ne vidite ništa značajno? Ako vam je taj osjećaj poznat, onda ste vi sigurno jedna vrlo inteligentna osoba, koja od pet dana dva bude depresivna, dva neuravnotežena, a samo jedan u kakvom-takvom normalnom raspoloženju, koje vam otvara vrata komunikacije sa ostatkom ljudske vrste. 

Istina je! Nekima od nas zaista s vremena na vrijeme pocrni sve pred očima, tako da nije nimalo čudno što nam u takvom stanju smetaju tuđe pozitivne emocije?! I ne samo da nam smetaju, nego smo čak i ljuti što je taj drugi veseliji i raspoloženiji od nas. Najradije bi ga (mislim na tog drugog ili drugu koja umire od smijeha na najgluplje šale) nekako izbrisali gumicom, da se to može, samo da prestane više da nas muči i provocira svojim jeftinim fazonima, koji se samo nama čine jeftinim, jer nam se povraća na sve što je drugim ljudima normalno i uobičajeno, pa čak i na osmijeh nevinog djeteta koje je majka dovela ispod našeg prozora da obavi veliku nuždu.

Jednostavno rečeno, kad je čovjek bolestan, sve mu smeta. Štaviše, bez razmišljanja bi ubio nekog jer mu se odvezala pertla ili izvukao končić na košulji. Takav čovjek šeta gradom i misli samo o jednom: kako su svi oko njega glupi i površni, kako su samo prazna i ravnodušna ta lica, te oči u kojima nema nimalo žara i požude, nimalo ljubavi prema sebi i bližnjem.

Takav čovjek često sjedi na balkonu i sa gađenjem posmatra kolone ljudi dole na ulici. Takav čovjek odlazi na posao i ulaže ogromne napore da bi mogao uopšte da učestvuje u razgovoru sa radnim kolegama, koji ni ne slute kakav bolesnik sjedi u njihovoj blizini. Takav čovjek bulji satima u bijelu pozadinu worda koja mu se smije što nije u stanju da zapiše jednu jedinu rečenicu, a za sebe misli da je budući nobelovac i da mu je svaka zlatna kao u Hemigveja.

 

 

 

05.11.2015.

TEMPUS NEMINET MANET



Pokušaću na ovom mjestu, manje ili više uspješno, vi procjenite, da ukažem na nekoliko devijacija super-hiper-giga-mega vremena u kojem živimo, radimo, osnivamo porodice, bavimo se umjetnošću i uopšte borimo za svoje mjesto pod suncem, za koje kažu da neće još dugo, da je na samrti. Pa dobro, i to je sasvim okej, jer sve se rađa i umire, pa zašto bi onda jedno malo pišljivo Sunce bilo izuzetak, zašto bi baš ono bilo pošteđeno, to nema smisla!

            Prva devijacija na koju bih bacio malo umjetničkog svjetla, bila bi užurbanost, koju bih ja još proširio i na termine kao što su: unezvjerenost, usplahirenost, nesređenost, neurotičnost, rapidnost itd itd, koji su svi zajedno napravili od nas bolesnike modernog doba. Upravo iz te devijacije proizilaze sve druge devijacije, sve druge nastranosti i patologije danjašnjeg čovjeka. Navešćemo samo neke: otuđenost, usamljenost, rezignacija, depresija, ludilo, šizofrenija, strah od života, strah od budućnosti, emocionalna nestabilnost, apatičnost... i sve tako dok ne dođemo do jedinke kojoj je vrijeme došlo glave, do robovskog mentaliteta koji je upravo u ova današnja vremena, kada se od nas traži da samo ćutimo i radimo, da ne dižemo glavu od posla, najviše na cijeni.  

Nikada u istoriji ljudskog roda vrijeme nije imalo toliki značaj i položaj kao što ga ima danas. Vrijeme je ultimativni vladar, vlastodržac, bespoštedni dželat i uništitelj modernog čovjeka, koji je vremenu podredio sve svoje snage i resurse. Da malo otvorimo svoje oči i zastanemo samo na trenutak, pustivši da srce smanji broj otkucaja u minuti, vidjeli bismo da nas vrijeme sistematski uništava, a da mi toga uglavnom nismo ni svjesni, jer kako bismo i bili, kada iza vremena stoji kompletna država i sistem. Uraditi nešto na vrijeme, postalo je danas zakon svih zakona, za čije su kršenje zaprećene najstrožije i najnehumanije kazne. Uplatiti ratu kredita na vrijeme... Odraditi poslove po nalogu rukovodioca na vrijeme... Odgovoriti na dopis ministarstva na vrijeme... Javiti se u tu i tu kancelariju na vrijeme... Imate petnaest dana, inače... Ukoliko se ne javite na vrijeme snosićete troškove... zar ne vidite koliko je danas akcenat stavljen na brzinu, na neophodnost da se nešto obavi odmah i bez odlaganja, jer svako odlaganje košta, svako prolongiranje crpi sve više novca iz džepova onih koji ga imaju, dok oni koji ga nemaju umiru u četrdesetoj od neke bolesti čiji je glavni uzročnik upravo ta bolesna i neurotična užurbanost, da pohlepnicima kod kojih smo zaposleni donesemo što veći profit.

Koliki smo postali robovi modernog načina života, vidi se i po tome, što su međuljudski odnosi toliko površni i zbrzani, toliko usputni, da o nekoj suštinskoj dubini i istinskoj povezanosti možemo samo da sanjamo, naravno, ako uopšte nađemo vremena da sanjamo, pošto je i to postalo suludo gubljenje vremena, baš kao i bavljenje umjetnošću. Umjesto da provodimo više vremena jedni sa drugima, mi dozvoljavamo da nas vrijeme odvlači od onih koje volimo i koji nam znače nešto u životu. Zbog vremena, mi se dobar dio života bavimo stvarima koje ne volimo i koje nam ne donose istinsku sreću. Zbog vremena, mi se svađamo i prepiremo i razdvajamo, dok neko drugi za to vrijeme uživa na nekoj pješčanoj plaži, trošeći novac koji smo mu mi zaradili radeći šesnaest sati dnevno, bez pauze i plate. Zbog vremena, mi podižemo ruku jedni na druge, zaslijepljeni mržnjom koju nam je vrijeme usadilo u mozak. Zbog vremena, mi povlačimo okidač revolvera i oduzimamo sebi život, što ne znači da smo dobili bitku sa vremenom, već baš naprotiv, da smo je izgubili. Tek kad počnemo da cijenimo svoj život, svoje prioritete i svoje zdravlje, onda će i vrijeme početi da radi za nas. Sve drugo je mlaćenje prazne slame, za tuđi račun i u tuđe ime.

 

5. Novembar 2015., četvrtak, vremena utrošeno 01:15 h - 03:21 h

03.11.2015.

GOSPODIN U ŠEŠIRU OD ZEČJE DLAKE (UVOD)

Došavši jednoga dana u to malo i zabačeno mjesto koje je s pravom opisao u svojoj knjižici kao: provinciju u kojoj normalan čovjek nema šta da traži, Gospodin u šeširu od zečje dlake odlučio je da ovakav sumorni banket i malograđanski entitet svakako zaslužuje posebnu literarnu pažnju, koju duguje ničemu drugom doli svima ljudima koje je sretao u svojim dugim i nezaboravnim šetnjama, od kojih nam je ostala samo ova mala knjižica od jedva stotinjak strana. Važno je napomenuti da nije bilo nimalo lako živjeti u takvoj neprijateljski nastrojenoj sredini, među ljudima koji su bili na nivou kakvog afričkog plemena, nenaviknutog na takav uglađeni izgled i knjiške riječi koje je Gospodin u šeširu od zečje dlake prosipao više nego što je to bilo potrebno, ali i korisno po njegovu ličnu bezbjednost. On je suviše olako uzimao njihovu pritvornu ljubaznost i namještene osmijehe, bivajući početnički naivan i, što ćemo tek kasnije da vidimo, pretjerano senzibilan u stvarima koje zahtjevaju krajnje racionalan pristup. Njegov naučni skepticizam i njegovo besmrtno načelo da se tvrdnje ne prihvataju bez odgovarajućih dokaza, potpuno su pušteni niz vodu u ovoj, za njega, iznenađujuće fascinantnoj sredini, naročito otkada je, zaboravivši pravi razlog svoga ostanka u njoj, pokleknuo ispred raspjevane ljepote jedne od lokalnih Nereida, potpuno neiskusne u golicavim pitanjima ljubavi. To je bio prvi put da je nekome otvorio svoju dušu, koja je prije toga bila kao sputana ptica, zatvorena u kavezu uma. Njegovo putovanje ipak nije bilo uzaludno. Našao je ono što je dugo vremena tražio, našao je odgovore na pitanja o smislu vlastitog života, i što je najvažnije, našao je sebe. Patnja mu nije bila više strana i nepoznata, neprospavane noći postale su sastavni dio njegove neizvjesne egzistencije, njegove poljuljane taštine i ambicioznosti koju je zamijenila ljubav prema cjelom čovječanstvu, ogavno trulom i do srži iskvarenom pohlepom za novcem i slavom. Predugo je spavao na udobnom dušeku sigurnosti, ušuškan u svoje jalove teoreme iza kojih se sve vrijeme sakrivao od užasne stvarnosti života. Metarmofoza je bila neizbježna i nužna. Na kraju krajeva, sve se mijenja i nestaje, sve osim naše duše koja nastavlja da živi u nekoj žabi, kornjači ili cvijetu, kako koga zapadne. Njagore je kada nam se duša preseli u konja. Jeste plemenita životinja, pametna i sve ostalo, ali konje jašu, a nikome od nas nije valjda u cilju da ga drugi jašu i udaraju korbačem po zadnjici.

29.10.2015.

BOEMSKI ZAPISI

 

 

  1.

Nikada se nisam bojao da pokažem svoja osjećanja onima koji to zaslužuju, mada sam često griješio u procjeni i otvarao svoju dušu pogrešnim ljudima. Djevojke kojima bih rekao u lice da izgledaju kao anđeli i čiju bih ljepotu poredio sa ljepotom grčkih boginja i muza, uglavnom bi bježale glavom bez obzira, misleći da sam neki poludjeli manijak koji bi svaku koja naiđe podigao na pijedastal savršenstva. Neke dame jednostavno nisu mogle da svare čovjeka bez dlake na jeziku, čovjeka koji je pomalo lud i unezvjeren svaki put kada bi se našao u ženskom društvu. Žene ne podnose krajnosti, tipove koji padaju na njihov osebujni šarm, ali ja jednostavno nisam od onih koji znaju da glume nezainteresovanost. To mi je možda jedna od najvećih mana, što sam sa svima „na ti“, i što sam kao otvorena knjiga koju svako može da čita u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.

 

2.

Svaki put kada sretnem čovjeka na ulici, ja se nasmijem. Svaki put kada mi ptica doleti na balkon, ja bih da eksplodiram od pozitivnih emocija. Svaki puta kada mi neka dama uzvrati osmijeh, ja bih da je zaprosim. I onda mi kažu: lako je vama beomima, vi samo pijete i spopadate žene.

 

3.

Da se od prošlosti ne može pobjeći, to je već svima nama jasno kao dan. Od nje nema lijeka, nema zaborava, nema olakšanja u vidu magične tabletice koja bi obrisala sve one slike i ljude koji stanuju u našoj glavi. Zato je najzdravije ne bježati od nje i ne hraniti je strahom i odbacivanjem. Prošlost je tu da nas opomene i otrijezni, da nas podsjeti da smo prolazni i krhki, da smo konačni. Neki od nje nauče mnogo toga dobrog, dok neki drugi, među kojima je i moja malenkost, vječno ponavljaju jedne te iste greške, uporno odbijajući da se se opamete i dovedu u red. Treći je, opet, metnu među korice i onda sebe nazovu istoričarima i naučnicima. Četvrti na njoj grade svoje teze i stavove, nazivajući sebe rodoljubima i političarima, uzimajući od nje samo ono što im je trenutno potrebno i što će im donijeti mnogo lične koristi. Iz svega ovog da se zaključiti da je istorija kurva kojoj nije vjerovati, s kojom treba sa oprezom baratati i kojoj ne treba dopustiti da utiče na naše rasuđivanje i donošenje zaključaka. Nema tog fitilja koji istorija nije uspjela da zapali, ni pametne glave koju nije uspjela da raspameti, da je zaludi svojim povodljim parolama. Zato se trebamo držati sadašnjosti i samo sadašnjosti, onoga što nam je trenutno pred očima. Zaboraviti da postoje prošlost i budućnost. Zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti.

Nimalo lak zadatak.

 

4.

Od svih žena na ovome svijetu, mene je uništila samo jedna, uradivši da jedan perspektivan sportista na glasu postane samozagledani umjetnik sa mizerni šansama za uspjeh. Poslije nje mi nije bilo ni do čega, a kamo li do drugih žena, koje bi me tek pregazile u takvom krhkom i labilnom raspoloženju. Možemo slobodno da kažemo da sam najmanje pola godine hodao gradom kao živi mrtvac, lebdeći između ovoga i onoga svijeta u nekom lelujavom i depresivnom stanju. Nikako nisam mogao da se iščupam iz sumornih analiza i besmislenih pitanja tipa: zašto se desilo to što se desilo, niti sam mogao da oprostim sebi što sam ostavio na cjedilu jedinu ženu koja je značila nešto u mome životu. U stvari, uvijek sam mislio da sam ja taj koji je prepun ljubavi i strpljenja i koji će bez obzira na sve da ostane u mirnoj luci koju ne šibaju vjetrovi promjena. Zavaravao sam se mišlju da sam drugačiji, da ništa ne može da mi dosadi, da sam onaj staromodni tip muškarca koji se drži jedne i koji je samo jednom opčinjen. Koji će da zaključa sve brave i pobaca sve ključeve, koji će da istrpi sve nalete i okrene pogled na drugu stranu. Koji će vječno da ostane mlad, misleći da su promjene nešto što se dešava samo onima oko njega. A onda su se pojavile neke druge žene u koje sam počeo da gledam kao što sam nekada gledao u nju, onim strasnim i zažarenim pogledom koji je govorio: želim da budeš moja! Sa njom sam se nalazio samo iz čiste navike, poguran inercijom dugogodišnje veze koja se pretvarala u ledenu grobnicu za dvoje. Bilo je simpatično posmatrati lagano odumiranje svega onog što nas je činilo živima, naših duša, naše volje, naše radosti i sveukupne životne energije, kako oboje bivamo sve mrtviji i dosadniiji, kako postajemo najgore verzije sebe, bojeći se da bilo šta promjenimo, pa i da kažemo zbogom, da se pozdravimo kao ljudi i krenemo svako na svoju stranu. Strah od novoga bio je jači od bola koji nas je razdirao i gurao nazad u potonulu olupinu nekadašnje sreće. Strah od novih ljudi, riječi, ideja, situacija, postupaka, dodira, poljubaca... jednom riječju: strah od života.

03.10.2015.

LJUDI

 

 

Svakog dana srećem različite ljude. Dok jedni pucaju od pozitivne energije, snage i širokog i bučnog osmijeha, drugi su stalno nešto mrzovoljni i zabrinuti, kao da se cijeli svijet okrenuo protiv njih. Niko im i ništa ne odgovara, pa čak ni sami sebi nisu simpatični kada ugledaju svoj odraz u ogledalu. Pored prvih vrijeme prolazi lako i brzo, pa i cijeli život pored takvih nam se čini lagan kao igra, dok smo uz ove druge kao na iglama, očekujući barem jedan osmijeh da pređe preko njihovih zaleđenih usana, ili barem nešto što nije vječna žalopoljka. Imao sam priliku da se družim i sa jednima i sa drugima. Prvi su me naučili da nije ni zdravo ni pametno gledati na život kao na nešto što je strašno, ozbiljno i tragično. Naučili su me mudrosti da svaki dan živim kao da mi je posljednji, da uživam u svakom trenutku i da nikada sam sebe ne sputavam ni u čemu, što ljudi često rade, pogotovo kada je umjetnički rad u pitanju. Ljudi previše često osuđuju svoje postupke i riječi, čuvajući za sebe samo riječi pokude i prijekora, stalno se preispitujući i dovodeći u pitanje svaku svoju misao, djelo i ideju. Misle da su najgori na svijetu i da nikada neće naći svoje mjesto pod suncem. Da ničega vrijednog i izuzetnog nisu dostojni, da su uspjeh i priznanje nešto daleko i nedostupno ljudima njihovog kova, stvarajući u svojoj glavi neku fiks ideju o ljudima njihovog kova, ma šta god to značilo.

Nikada nisam vidio svrhu u tome da čovjek razmišlja o svojoj budućnosti, ili o budućnosti svijeta u kojem živi. Zar je budućnost toliko zanimljivija od sadašnjosti, pa da se sve vrijeme bavimo stvarima kojih nema i koje ne postoje, propuštajući tako svu zabavu i čari sadašnjosti. Postoje ljudi koji premru od straha kada čuju da će planetu Zemlju za 450 godina udariti zalutali asteroid, iako oni tada već svakako neće biti među živima. Postoje i oni koji na vijest da im je umro uži član porodice samo odmahnu rukom i nastave da rade ono što su radili. A postoje i oni koji će radije pomoći drugima nego sebi, koji svaki komad odjeće i koricu kruha poklanjaju onima koji sanjaju o pristojnoj odjeći i večeri koja neće biti izvađena iz kontejnera. Ljudi ima raznih, ovakvih i onakvih, dobrih i loših, vrijednih i lijenih, zanimljivih i dosadnih, pričljivih i povučenih, zaljubljenih i razočaranih, umornih i zalutalih, depresivnih i potištenih... ima nas čitava lepeza, od bijele do crne, u svim bojama i nijansama. Po meni, u životu je najbitnije biti dobar i pošten čovjek, vrijedan i uporan radnik, neko ko ne odustaje od svojih snova pred prvom preprekom i problemom, ko je nasmijan bez obzira na sve, ko pazi na svoju dušu, riječi i postupke, nastojeći da prema svima bude pažljiv i pravedan. Jedino to je provjeren recept za miran san. Sve drugo ne bi trebalo da nas interesuje, a pogotovo ne bi trebalo da nas pogađa to što nemamo markiranu odjeću ili to što nam je novčanik većinu vremena laganiji od vazduha. Sve je to prolazno i potrošno, kao i mi sami. Pitanje je samo kakav ćemo stav da zauzmemo prema materijalnom svijetu, a kakav prema duhovnom. Koliko će nam trebati da shvatimo da naša sreća nema nikakve veze sa našim novčanikom.

 

19.09.2015.

PRIJATELJI



Dva prijatelja iz djetinjstva ispijali su svoju prvu jutarnju kaficu, ne žureći se da se upuste u bilo kakav razgovor. Iz njihovih usta nije izlazilo ništa drugo osim poneki zalutali uzdah, valjda od silne dokonosti s kojom su se, očigledno, neuspješno borili. Nisu se ni najmanje trudili da razbiju učmalu monotoniju koja ih bješe uzela pod svoje, nego kao da su svojim zijevanjem i ignorisanjem svega oko sebe još više potpadali pod uticaj njene omamljujuće aure. Konobar počinje da ih posmatra sumnjičavo i ispod oka, s podozrenjem i nevjericom, onako kako zapadna medicina gleda na istočnjačke tehnike akumpukture. Njemu je najviše zasmetalo to što su njih dvojica zauzeli sto za šestoricu, jedini takav sto u kafiću, koji je gazdi donosio najveću zaradu, a njemu najveći bakšiš. Prvo bakšiš, pa onda plata – poznata je konobarska uzrečica. Kada bi nekako uspio da ih premjesti za neki drugi sto, a da se oni pri tom ne požale vlasniku kafića, inače beskrupuloznom tipu sa četri zlatna zuba i vještačkom rukom. Gazda mu je više puta napomenuo da posebno obrati pažnju na takve kao što su oni, na one koji sjede satima sa samo jednim pićem na stolu. Takvima je mjesto u parku, među cvijećem, ptičicama i šadrvanima. Klupa je  opšte dobro, ona ništa ne košta, dok ja svoju stolicu u bašti plaćam debelo onim hijenama u poreskoj upravi. Ne možeš tu da sjediš kao što sjediš na kućnom kanabetu ispod prozora, pijuckajući limunadu kao da je viski s ledom.

Dva čovjeka, inače bliska prijatelja, koji se već godinama poznaju i druguju, koji su prošli zajedno sito i rešeto, išli u isti razred, smijali se i patili nad istim stvarima, upisali iste srednje škole, fakultete, zaposlili se u istom gradu, oženili se u isto vrijeme; dakle, kako je uopšte moguće, da takva dva čovjeka sjede više od dva sata na kafi, a da pri tom ne razmijene ni jednu jedinu riječ, samo sjede i posmatraju prolaznike, povremeno se zadubuljujući u svoje pametne mobilne telefone. Nekada su njih dvojica vodili žive i zanimljive razgovore, gotovo rasprave na sve moguće teme. A onda su im njihove ženice kupile mobilne telefone sa samo jednim ciljem: svakodnevna i bespoštedna kontrola. Naravno, one su im, prilikom uručivanja istih, izjavile da ih vole više od ičega na svijetu, uz napomenu kako su se za telefone odlučile samo zato što su njih dvojica nekako staromodni i zaostali kada je ta nova tehnologija u pitanju.

- Pa pobogu, Stojane, ljudi su sletili na Mjesec, istražuju Mars, a ti i dalje hodaš ulicom bez telefona. Šta da mi se nešto desi, šta da mi pozli u kuhinji, kako bih te kontrolisala! ...ovaj kontaktirala, to sam htjela da kažem, kako, kako?!

Dva prijatelja, dva stara školska drugara, sjede u bašti kafića za stolom koji je predviđen za šest osoba jače građe i dubljeg novčanika, i svako malo pogledaju u svoje pametne mobilne telefone preko kojih ih njihove žene, inače kontrolom opsjednute sredovječne dame, opominju da manje piju i da se što prije vrate svojim kućama.

 

09.09.2015.

GOSPODIN M.



Za gospodina M. novac nije bio oduvijek jedino mjerilo uspjeha. Nekada je taj otmjeni i rafinirani altruist bio jedan od mojih najboljih prijatelja, neko ko je stalno tjerao šegu i smijao se često i iskreno, kako se kaže – kao da se najeo ludih gljiva, ne mareći šta će okolina da kaže, ne radeći ništa što ne voli, što bi moglo da ga učini nesrećnim. U njegovom društvu bili ste uvijek pozitivno raspoloženi. Ako ste toga dana ustali na lijevu nogu, on bi vas za tren oka prebacio na pozitivnu stranu, prosipajući jedan za drugim svoje neponovljive fazone. Stvarno je znao kako da vas nasmije, odobrovolji, izvuče iz emocionalnog škripca i okrene pozitivnim stvarima u životu.

Danas, na moju veliku žalost, taj čovjek postao je nešto sasvim deseto, natmureno i uozbiljeno, sitničavo i birokratsko, postao je pravo čedo modernog doba, u kojem ljudi koji sjede u kancelarijama otimaju od ljudi koji ne sjede u kancelarijama. Njegovo opušteno ponašanje gradskog šmekera i zabavljača, zamijenilo je neurotično jurcanje za potencijalnom klijantelom. Od njega su zazirali svi, od slučajnih prolaznika, koji su lako mogli da nanjuše prevaru u svemu tome, do starih prijatelja i poznanika koji nisu mogli da se pomire sa činjenicom da je M. „prešao na drugu stranu“.   

M. je bio neko s kim ste mogli da provedete cijeli dan u nekoj opuštenoj zafrkanciji, bez glupih i smarajućih tema. S druge strane, mogli ste da sjedite pored njega i da šutite kao zaliveni. Njemu to ne bi smetalo, on je imao razumijevanja za sve ljude oko sebe.  Nekada je taj simpatični i zanimljivi šaljivdžija halapljivo čitao sve što bi mu palo pod ruku. Ponekad je svoje slobodno vrijeme provodio u daunlodovanju filmova sa interneta i narezivanju istih ih na CD-ove. U svojoj bogatoj kolekciji imao je preko tri hiljade što stranih što domaćih naslova. Bio je stvarno šega lik. Sve dok ga jednog dana otac nije zaposlio u lokalnoj osiguravajućoj kući.

Dobra plata, nova kola, stan u centru grada, djevojke o kojima je ranije mogao samo da mašta u svom malom studentskom sobičku - sve mu je to postalo preko noći dostupno i servirano na tacni, da se posluži bez postavljanja suvišnih pitanja, bez nedoumica da li ga takav posao istinski ispunjava. Novac je počeo da ga mijenja, da izvlači ono najgore iz njega. Za manje od godinu dana postao je totalno nedostupan svima nama koji smo po njegovom mišljenju bili ispod njega, to jest nama koji smo bili nezaposleni. Dakle, vrlo brzo je počeo da dijeli ljude na zaposlene, one koji su materijalno obezbjeđeni, koji se kreću po gradu i koji su prisutni u svim tokovima i dešavanjima, i na one koji su po njegovom mišljenju pravi pravcati jadnici, koji još uvijek žive na grbači svojih roditelja.  

Šetajući ispod gustih drvoreda u ulici Ive Andrića, primijetio sam da mi se od pravca Medicinskog fakulteta približava silueta koja mi je bila dobro znana. Poslije nekoliko koraka bilo mi je jasno da je to, glavom i bradom, moj dobri prijatelj M., u jednoj od svojih večernjih šetnji, u dugačkom kaputu i polucilindrom od zečje dlake.  

-  Dobro veče, stari prijatelju. -  rekao sam pružajući mu ruku.

- Dobro veče, pjesniče – uzvratio mi je bez imalo emocija i osmijeha. Lice mu je bilo turobno kao kišni oblak. Ja sam se naravno nasmijao, kao što to uvijek činim. Kontam da je to neki red, neki minimum koji možeš da ispoštuješ u takvim situacijama.

-  Pišeš li još uvijek one svoje smiješne pjesmice za djecu? upitao me krajnje cinično.

-  Da, pišem. odgovorio sam. – A ti, je l’ još uvijek varaš one stare i neuke seljake, obećavaš li im kule i gradove pod uslovom da ti daju sve što imaju, čak i svoju dušu?

- Ha-ha, smiješan si mi, da znaš, mogao bih ovako da te satima slušam. Oduvijek sam se radovao vatrenim istupima zaglupljenih idealista koji pod izgovorom propalih uvjerenja bježe od realnog života. Zar ti stvarno misliš da će neko za sto ili trista godina da čita te tvoje bljutave pjesmuljke o ljubavi? Ako ti stvarno vjeruješ u takve gluposti, onda si veća budala nego što sam mislio. Svijet se nikada nije mijenjao poezijom, nego puškama, bagerima i naftnim bušotinama. Pravi muškarci zarađuju pare i kupuju skupe poklone svojim ženama, a umjetnošću, tim zanimanjem pijanaca i dokoličara, bave se samo gubitnici i oni koji ne znaju ni sijalicu da zavrnu svojim rukama.

            Tu sam već morao da ga naglo prekinem, gurnuvši ga u stranu kao da je vreća brašna. Nisam više mogao da izdržim tu bruku i sramotu koja je izlazila iz njegove zvijerske labrnje. Takve gluposti koje je on upravo izgovorio, ni onaj najzatucaniji seljak iz najzavučenije vukojebine ne bi bio u stanju da izgovori. Čuj, umjetnici bježe od života, propala uvjerenja, bljutave pjesmice, skupi pokloni, pa taj čovjek je stvarno bio zreo za ludnice.    

 

***

Bolje je biti srećan čistač ulica, nego neurotičan doktor nauka. Bolje je biti srećno siromašan, nego nesrećno bogat. Da li ste stvarno mislili da možete novcem da kupite osmijeh vaše žene ili djeteta, a da im pri tom uskratite svu onu pažnju i ljubav koja im je potrebnija više nego išta drugo? Ako djetetu kupite neku igračku, ona će u njemu da probudi samo trenutan osjećaj zadovoljstva što je dobilo neku novu strvar. Već poslije nekoliko trenutaka ono će tu igračku da odbaci, jer materijalne stvari ne stvaraju trajno osjećanje sreće, ne mogu da nas ispune na način na koji to može da učini samo pet minuta igranja sa ocem ili majkom, bratom ili sestrom, sa drugarima iz škole i vrtića. Isti je slučaj ako umjesto djeteta uzmemo ženu za primjer. Koliko dugo jedan bogato aranžiran buket cvijeća ili zlatna ogrlica može da raspiruje u ženi osjećaj da je neko voli i poštuje. Dan ili dva, ako i toliko. Već sa prvim sumrakom ona će poželjeti da se svije uz neko drago biće, da je neko zaštiti svojim prisutvom i utješi nježnim riječima, ne mareći ni za buket ni za ogrlicu.

 

 

27.08.2015.

VIA DOLOROSA


Ona bi htjela da uđe u visoko društvo, ali ne zna kako, i preko koga. Spremna je na sve, na sve vrste poniženja i ustupaka, samo da se domogne onoga o čemu je još kao djevojčica ispranog mozga sanjala – novca, slave i moći. Roditelji su joj od zarana punili glavu pričama o okrutnosti ovozemaljskog života, o tome kako je najgori osjećaj onaj kada nemaš prebijene pare, kada se osjećaš loše jer nemaš čime da kupiš bolju budućnost. Majka joj je najmanje vremena provodila u kuhinji, a najviše ispred ogledala, dok je otac većinu vremena bio odsutan, odlazeći na poslovna putovanja koja su najmanje bila poslovna. Ni sam nije znao koliko je imao ljubavnica, telefon mu je bio prepun golišavih slika i svakojakih drugih perverzija na koje je ona naletila sasvim slučajno, igrajući neke igrice na njegovom telefonu. Došlo joj je da povrati, da odmah napusti njihov dom, da ih se javno odrekne i zauvijek završi sa ta dva strašna i beskrupulozna monstruma koji su joj zagorčali cijelu mladost.

Odrastajući u takvim uslovima, među takvim ljudima, nije imala izbora osim da postane ista takva, ili barem sa sličnim pogledima na život. Nikada nije osjetila kakvu nježnost ili blagost u postupcima svojih roditelja, koji su je primjećivali samo onda kada bi na sav glas zaplakala u njihovoj sobi, a i tada su bili više odsutni i zauzeti nego iskreno i stvarno posvećeni. Neki ljudi nisu zaslužili da imaju djecu. Neki ljudi toliko vole sebe i robuju samo svojim potrebama, da nemaju ni živaca ni ljubavi za druga ljudska bića, pa ma to bila njihova rođena djeca.

Brzo se povukla u sebe i postala introvertna i zatvorena osoba, čudakinja koja je bježala od društva, zabava i mladića. Izlaz je našla u knjigama koje su pred nju prostirale neki drugi svijet, sa manje boli i razočaranja, sa manje onoga na šta je bila navikla i zbog čega je postala ono što je postala. Muškarce je vješto izbjegavala, bježeći iz svake situacije u kojoj bi joj se neko mogao približiti. Bojala se intimnih razgovora, osim ako je sa druge strane bila njena najbolja prijateljica. Muškarcima se pravdala kako je boli glava ili kako hitno mora da ode na neko mjesto. Naravno da je nije boljela glava niti je morala hitno da ode na neko mjesto. Jedino mjesto na koje je ona odlazila, bio je vidikovac kod Kliničkog centra. Sjela bi na jednu od onih praznih i razvaljenih klupa i posmatrala hiponotizirajuća svjetla grada, zmiju užurbanih automobila koji su išli ko zna kuda. Naravno, uvijek bi prvo sačekala da njena najvjernija pratilica – tama, osvoji gradska naselja, pa bi tek onda, pod njenim okriljem, izašla iz svoga skrovišta i prošetala do Paprikovca i svoje klupe.

Danas je ona nešto potpuno drugo, nešto što niko iz njene okoline nije očekivao od jednog skromnog i nadasve povučenog djevojčurka. Ranije, kada bi je neko sreo na ulici, vidjevši njenu pocijepanu odjeću i zblanuto lice, prvo što bi pomislio bilo bi da je postala skitnica, uličarka, jedna od onih koje idu od praga do praga i prose koricu hljeba. Kada je pričala, što je činila vrlo rijetko i samo u izuzetnim situacijama, glas bi joj bio toliko slabašan i nečujan, da bi čovjek pomisilo da se radi o gluhonijemoj osobi. Danas je ona otmjena i prefinjena u svakom smislu te riječi. Na njoj je samo markirana garderoba, sve po posljednoj modi, tip-top, da staneš i gledaš,. U njenom nastupu i glasu više nije bilo one nježnosti i blagosti iz mladih dana. Nježnost i blagost zamijenila je nadobudna drskost i okrutna strogoća. Od jednog lokalnog bogataša uspjela je da izvuče nekoliko hiljada maraka kako bi pokrenula privatni biznis. Kako joj je to pošlo za rukom, pokušajte sami da zaključite. U svijetu u kojem je ona živjela, gdje je novac mjerilo uspjeha, gdje su ljudi pretvoreni u bezdušne automate, gdje je ljubav svedena na sex, a sex sveden na životinjski akt bez emocija, put od normalne i vaspitane djevojke do moralno posrnule i sumanute osobe bio je veoma kratak i nemilosrdan. Djevojke su preko noći postajale prostitutke. Laka zarada bio je njihov jedini motiv. Zarađeni novac stavljala je na tajni bankovni račun, nadajući se da će tako san o privatnom biznisu dogodine postati stvarnost. Nadala se da je ulaz u visoko društvo još uvijek otvoren za jednu sposobnu i preduzimljivu mladu damu, da je čekaju luksuzni apartmani i dugačke limuzine, otmjeni banketi i mladići u poslovnim odijelima.

Na(dala) se…

25.08.2015.

GOLOTINJA

                        


 

- Kada si prvi put vidio golu ženu?  - upitao me iz čista mira drugar iz školskih dana, inače čovjek koji nosi svuda sa sobom fotografije ljetovališta na kojima je nekada ladio svoju debelu zadnjicu, mada se može jasno vidjeti da je pola tih fotografija preuzeo sa internet stranica propalih turističkih agencija.  

- Otkud ti sada to, jadan ne bio?– upitah ga onako nonšalantno, praveći se hladan i neuzbuđen.

- Pa eto, čisto me interesuje. Nadam se da ti nije neugodno da razgovaramo o tim stvarima. – on će ti meni onako podrugljivo, na njemu svojstven način.

- Da, da, baš mi je neprijatno. Evo, umirem od stida i neprijatnosti, bez obzira što smo obojica porodični, oženjeni ljudi.

Čitaocu ću vrlo rado da otvorim svoju dušu, jer poziv pisca nalaže stalnu i bezuslovnu iskrenost, bez ikakvog ustezanja i pretvaranja: njegovo me pitanje uznemirilo preko mjere. Nisam znao kako da mu kažem da je prva žena koju sam vidio bez odjeće, ustvari ona koja mi upravo pegla košulju za novi radni dan.   

No, pošto svako prijateljstvo mora i treba da se nosi sa teškim teretom iskrenosti, odlučio sam da mu kažem da je Jelena, moja voljena bračna družica, ujedno i jedina žena koju sam do sada vidio golu, ako ne računamo onu jadnu i mršavu golotinju koja sam viđao po našim domaćim tv serijama i filmovima.  

- Sa šesnaest godina. – odgovorio sam. – Sa šesnaest godina prvi put sam vidio golu ženu, u jednom šumarku na obali Vrbasa. I ako te to baš interesuje, a vjerujem da je to tvoje naredno pitanje, bila je to moja Jelena.

- Tvoje Jelena! – uzviknuo je iz sveg glasa, tako da su komšije mogle ladno da zaključe o kome smo razgovarali.

- Da, moja Jelena. Nalaziš li možda nešto čudno u tome? – upitao sam.

- Ne, ne, nikako, to je baš divno, gotovo romantično, kao iz nekog viteškog romana, biti s jednom ženom do kraja života, ne poželjeti nijednu drugu, to je za svaku pohvalu, za svaku pohvalu.

Nisam mogao da ne primijetim podsmijeh u njegovom glasu.                  

- A s koliko li si ih ti bio prije tvoje Milojke, sveca li ti tvoga? Sigurno su stajale u redu, sve djevica do djevice, sve ljepotica do ljepotice, spremne da ih veliki Kazanova uzme odmah tu, u sjeniku, strasno, muževno i divljački, onako kako ih niko prije nije nikada uzeo. Priznaj da nisam daleko od istine. Vidi ti se na licu da si prošao sito i rešeto u tvom bogatom i nadasve ispunjenom ljubavnom životu.

Ko bi rekao da će ova moja doskočica toliko da ga izbaci iz takta. Namrštio se kao kakav gimnazist kada mu roditelji oduzmu džeparac, odlepršavši iz naše ladare kao uplašeni vrabac.

Ne razumijem ljude koji pokreću teme o kojima nemaju ni snage ni iskustva da diskutuju. Ponekad je zaista bolje držati jezik za zubima, ako već nisi spreman da ga u svakoj prilici upotrijebiš. Oni malo perverzniji među vama neka slobodno preskoče ovu zadnju rečenicu.

19.08.2015.

PRIČA ZA ARSENA

 

 

Ne sjećam se kada sam posljednji put uhvatio sebe kako plačem na nekoj davno zaboravljenoj stanici, na kojoj je sve počelo i sve se završilo, u ko zna kojem gradu, među ko zna kojim ljudima, ispod starih i natrulih drvoreda čije je lišće umiralo pod našim čizmama od oblaka i neutažive potrebe da sve vidimo i sve doživimo, da sve okusimo i sve upijemo, da budemo nijemi svjedoci svih onih divnih i čarobnih trenutaka koji se dešavaju konstantno u nama i oko nas. Ne sjećam se ni sebe iz onog vremena kada sam zbog jednog njenog osmijeha bio u stanju da pred hiljadama gledalaca napravim totalnu budalu od sebe. Ustvari, mislim da su me ljudi pogrešno procjenili kada su kazali da sam nepopravljivi loverboj. Istina je da cijelog svog života volim samo jednu ženu, zbog koje pišem ljubavnu poeziju i stojim na kiši bez kišobrana, čekajući da me udari grom ili opora zbilja života.   

Volio bih da mogu da zagrlim cijeli svijet s ove dvije slabašne i neposlušne ruke. Volio bih da mogu da izazovem osmijeh na svakom tužnom licu, pa da sebe i vas najzad uvjerim u jednu veliku i vječnu istinu: da nikada nismo usamljeni u svojim težnjama, patnjama, sumnjama i snovima. Ne želim sebi da priznam da postoje takvi izazovi koji bi bili iznad mojih domašaja. Ne želim sebi da priznam da se sve osipa i prolazi, da sve kopni pod zubom vremena kojem sam tako dugo odolijevao, poprilično uspješno, i to ničim drugim do svojom urođenom vedrinom, koja mi je oduvijek bila kao neka zadnja linija odbrane.

Mislim da imam dušu Tina Ujevića i srce Žaka Brela, a prijatno ludilo i hronično pijanstvo naslijedio sam od posrnulih bogova na krštanju Dučićeve i Antićeve, gdje i dan danas možete da vidite neke zanimljive likove kako hvataju modifikovane džezi akorde. Nemojte da prođete pored njih samo tek tako, da ne zastanete barem na jedan trenutak. Oni vam nude svoju dušu u najprostijem njenom obliku. Oni su zbunjeni i nemirni i neukalupljeni i ničiji. Zastanite barem na jedan trenutak, njima će to mnogo da znači, a ni vi nećete da ostanete praznih ruku, vidjećete - bićete izmijenjeni za sva vremena.

Evo me kako sjedim u bašti bifea kojem ne znam ime, ali u kojem se preko cijelog dana pušta prokleto dobra muzika.  Houston Person - Everything Happens To Me, pa odmah zatim Lee Ritenour -  Dreamwalkin. Pitam se, zar čovjeku treba išta više u životu osim dobre muzike i čašice rashlađenog Pelinkovca. Po staroj navici, izvadio sam notes i olovku i počeo da zapisujem sve što mi je padalo na pamet. Napisao sam nekoliko brzih stihova na temu prvih ljubavi, o tome kako im se uvijek vraćamo i kako cijelog života ostajemo zarobljeni u toj slatkoj i obmanjujućoj fantaziji iz mladih dana. Možda se mi previše često vraćamo minulim vremenima kao starim, potonulim olupinama, dajući im uvijek prednost naspram onoga što nam se trenutno mota oko strašnih i sjajnih zidina srca.



16.08.2015.

U ČEKAONICI

 

Danas mi se čovjek u čekaonici požalio kako mu poslodavac ne da nijedan dan godišnjeg odmora, kako ga tjera da radi subotama i nedeljama i kako mu namjerno dodjeljuje samo one poslove koji mu pogađaju bolesnu kičmu, zbog koje danima umire od bolova, a noćima traži onaj jedini bezbolan položaj na svom starom i neudobnom krevetu koji je davno odslužio svoje, postavši hrana za crve i drugu nasrtljivu gamad.

- Ljudi su baš komplikovani, - zaključi moj sagovornik vrlo promućurno. Ne znam stvarno šta će nam tolike kosti, zglobovi i tetive. Milion stvari može da nas zaboli, milion bolesti za koje smo izmislili milion lijekova, a nijedan nam nije ustvari prijeko potreban, nijedan nije nezamjenjiv nečim što narod već nije mnogo prije njega izmislio. Je l’ tako, jarane moj, šta kažeš, ispravi me ako griješim?

Ja sam ga samo pomno slušao i klimao glavom u znak odobravanja. Njegovo prerano ostarjelo, bolom izmoždeno lice bilo je najbolji pokazatelj robovskog položaja radnika u ovoj zemlji. Ovdje, gdje se od čovjeka zahtijeva da je mašina bez emocija i potreba, malo koji šljaker dočeka starosnu penziju, obično nas nešto pokosi u pedesetima ili mnogo ranije.  

- Da li vi stvarno mislite da je čovjek koji je danas radio dvanaest ili više sati za mašinom za obradu metala, u stanju da se kvalitetno i predano posveti svojoj porodici? Šta vi mislite, kako treba da se osjeća onaj otac koji poslije trideset godina radnog staža nema od čega da kupi svom djetetu igračku ili sladoled. Da li je to normalno, evo, vi mi recite, izgledate mi kao poprilično uredan tip, neko s kim mogu o svemu da popričam bez ustezanja.

Baš u trenutku kada sam mislio da odgovorim na njegovo pitanje, vrata doktorice Usorac naglo su se otvorila, nakon čega je dežurna sestra glasno uviknula moje prezime. Klinika za psihijatriju nikada nije bila ovoliko ispunjena bolesnicima i njihovim porodicama, pa čak ni u vrijeme kada je ovaj narod više i ozbiljnije stradao nego danas. Izgleda da je sve više onih koji tiho u sebi nose svoje probleme, koji se upravo tim skrivanjem od svijeta hrane kao kvascem, rastući iz dana u dan, sve do časa kada više ne mogu da izdrže okvire našeg pretrpanog razuma. Doktorica je bila više nego raspoložena. Imala je dugu plavu kosu i oči koje su zračile iskrenošću i dobrotom. Dežurna sestra je bila mrzovoljna kučka koja je umnogome usporavala proces ozdravljenja onih koji su joj dopadali šaka. Ona je imala kratku crnu kosu i oči iz kojih su sjevale mržnja i ljubomora pomiješane sa kompleksom niže vrijednosti.

Prvo što me doktorica pitala po ulasku u ordinaciju, bilo je: kako se osjećate danas, gospodine Veselinoviću. Zar je bitno kako se osjećam danas, ili kako ću se osjećati sutra ili prekosutra ili za deset godina. Bolje vi mene pitajte imam li ja šta za jesti u frižideru, imam li stalno zaposlenje, da li redovno primam platu, a ne to glupo i do bola isklišeirano pitanje koje su vas naučili na fakultetu oni koji nikada nisu stali ispred pacijenta.   

11.08.2015.

PAKAO


(strašniji od Danteovog)

 

 

Pokušajte da zamislite čovjeka dva metra visokog, metar i po širokog, sa brkovima kao u vojvode Stevana Sinđelića, sa šakama većim od glave, sa glavom kao u odraslog njufaundlenda, sa inteligencijom zlatne ribice, čovjeka koji je u stanju da za jedan dan iscjepa petnaest metara drva, a da se pri tom ni najmanje ne oznoji. Da li ste pokušali da zamislite takvog čovjeka, jer ako jeste, obećavam vam da večeras nećete moći da mirno spavate u vašim krevetima. Možda čak nećete moći uopšte oka da sklopite, a možda ćete, kao i ja, napisati priču o tome, priču o šestomjesečnom paklu koji sam prošao za vrijeme rada u AD Vitaminka, preduzeću za preradu voća i povrća.

Sve je počelo tako što me je komšinica Rada upitala da li mi treba neki posao, da zaradim sebi pristojan džeparac, da mogu da izvedem djevojku na sok i kolače, da se malo osamostalim. Tek sada vidim koliko je bila mudra ta komšinica Rada. Uhvatila me na pravu žvaku. Koji to muškarac ne želi da izvede svoju djevojku na sok i kolače, a da pri tom ne moljaka roditelje za milostinju. Preduzeće je bilo u vlasništvu njenog muža, debelog i bezosjećajnog sivonje, a te im je godine naročito falilo sezonaca. Narod više nije htio da kuluči za pišljive tri stotine maraka, bez prijave na zdravstveno i penziono osiguranje. Što će reći, ako ti paleta marmelade od šipka padne na glavu, gledaj kako ćeš da platiš liječenje i doktore. Što se njih tiče, možeš slobodno i da umreš. Oni se neće buniti. Firma ionako ne pokriva troškove sahrane. Dabome. O svemu su oni razmislili. O svemu osim o radnicima koji su dobili lijep nadimak od strane bijednog rukovodstva. Zvali su nas prosto - PUŽEVI.

Možete li sada da pretpostavite ko mi je u tom paklu bio neposredni rukovodilac? Možete li da zamislite čovjeka toliko ograničenog i nenormalnog, da svaka pomisao na njegovu iščašenu pojavu može da vas nagna na povraćanje i nesvjesticu. Da, to je onaj gospodin s početka naše priče, onaj sa velikom glavom i malom pameću. Nadimak mu je bio Ubica. Jedan pogled na njegovo neugodno lice podsjetio bi vas u sekundi na najbrutalnije momente dokumentarca o velikim bijelim psinama. Nikada niste mogli da ga vidite bez sjekire u ruci, uvijek je nosio jednu sa sobom, pa čak i u klozet. Imao je tu neku čudnu opsesiju prema sjekirama i cjepanju drva. Po cijeli bogovetni dan mogao je da cijepka drva u dvorištu firme, ne obazirući se na primjedbe vlasnika da šefovi ne rade manuelne poslove, nego da zato postoje PUŽEVI, oni koji nisu ni za šta drugo stvoreni nego da istovaraju robu i sortiraju krastavce i paprike. Ja sam lično radio na sortiranju krastavaca, što je bio jedan od elitnijih poslova u to vrijeme. Pokretna traka bi vukla tone i tone krastavaca, a ja bi ih razdvajao na one za salatu i one koji će preživjeti i ostati cijeli u tegli. Na kraju trake krastavci bi padali u veliki bazen nenormalno hladne vode, odakle bi se vadili velikom plastičnom gajbom. Da biste izvadili krastavce na taj način, morali ste da smočite ruke sve do ramena, i da tako mokri budete do kraja vaše smjene. Sada i sami možete da vidite da je ovo bio jedan od elitnijih poslova, ako ne i najelitniji.

Jednog dana, radeći svoje elitno-manuelne operacije, drugar koji je radio na sortiranju krompira, priđe mi krajnje suptilno s leđa, i šapnu mi na uvce nešto što me je bukvalno ostavilo bez teksta. Šapnuo mi je: UBICA JE UMRO!

- Ma daj čovječe, šta me ložiš bez razloga. Nema šanse da je ta grdosija otegnula papke. – rekao sam totalno opušteno, ni malo ne sumnjajući da je u pitanju bila samo neslana šala čovjeka koji se stalno sprdao sa svim i svačim.

- Budalo jedna, sad mi reče vlasnik da je Ubica umro sinoć u snu, i da tu vijest prenesem svim radnicima ponaosob, ali nekako suptilno, da se ljudi ne bi previše šokirali.

Iako spadam u vjerujuće insane, u one koji se svakog dana pomole Bogu za zdravlje, ovo je možda prvi put da sam na vijest da je neko koga znam umro, odreagovao tihim kikotom, pokazujući time ne samo da nisam tužan, nego da se u meni probudilo neko bolesno zadovoljstvo što tog čovjeka više neću morati da trpim.

Iako firma nije pristala da snosi trškove sahrane, ipak su se na kraju sažalili na Ubicinu siromašnu porodici, tako da su na kraju pristali da se na račun firme napravi jedan divan mermerni spomenik u obliku sjekire, bez koje Ubica nije išao čak ni u klozet.  

 

10.08.2015.

SMS

 

Koliko puta je u nekom parku, ili na nekom drugom mjestu gdje se mladi ljudi okupljaju i druže, zapazio jednu te istu stvar: djevojka sjedi na klupi, očigledno čekajući nekog, u rukama joj mobilni telefon, prstići joj rade kao igle na šivaćoj mašini, tipka li tipka, bez predaha, užurbano, gotovo mahnito, kao da joj život zavisi od toga. U očima joj čežnja, nada, strah, da li će doći, da li neće doći, na usnama joj onaj nježni, vragolasti osmijeh, koji govori više od hiljadu riječi. Od silnog uzbuđenja ona je nesvjesna i mjesta i vremena i sebe same. Pošto je otkucala nekoliko stotina karaktera svoje intimne ispovijesti, ostavlja telefon u torbicu, te fiksira pogled na nekom detalju u daljini. Čovjek bi pomislio da će sada da ustane i da ode, poruka je poslana, svrha je ispunjena, nema razloga da se više zadržava na istom mjestu. Onaj sa druge strane veze do sada je već trebao da bude tu, da se nacrta u dogovoreno vrijeme. Randevu ne može da čeka. Ljubav je vraški nestrpljiva stvar. Ali ona, iako nema nikoga pored sebe, potpuno je sama, a telefon je sigurno odložen u torbicu, nastavlja da se smješka kao da se najela ludih gljiva, dok je zatečeni prolaznici zaobilaze u širokom luku. Takva ga situacija nije uopšte čudila. Ta zar jedan slučajni prolaznik, zaokupljen svojim svakodnevnim problemima, može uopšte da nasluti o čemu se ovdje zapravo radi? Može li on da iščita s njenog lica sve one bure i potrese koji joj trenutno šibaju cijelim bićem? Može li on da osjeti koliko je u njoj sve procvjetalo i oživjelo onog trenutka kada se na njenom telefonu začuo onaj dobro joj poznati ton dolazeće poruke?

Davno je naučio vještinu posmatranja i upijanja ljudskih reakcija u raznim životnim situacijama. Volio je da proučava ljude, da ih gleda i da onda na osnovu dugog posmatranja donosi svoje briljantne i visprene zaključke. Recimo, posmatrajući ovu djevojku u parku na klupi, došao je do zaključka da je zaljubljenost jedna vrsta prijatnog ludila, samozaborava i odsutnosti iz samoga sebe. Ta zar se i njemu nisu dešavale situacije slične ovoj, kada ga je majka, recimo, slala u prodavnicu po deset jaja, a on se vraćao kući sa kutijom cigareta i upaljačem, iako niko od njegovih nije bio pušač. U to vrijeme je bio zaljubljen u jednu Milicu koja ga je kulirala ono pravo. I danas mu se dešava da se u roku od nekoliko sekundi zaljubi u neku ženu koju bi sreo na ulici ili u prodavnici, i to preko ušiju, kao kakav siroti gimnazist, što samo ide u prilog onoj tvrdnji da su umjetnici osjetljivi kao list jasike na vjetru. Kakva besmislica!

 

06.08.2015.

BOG TE MAZO



Bog te mazo, kako lijepa žena! – pomislih u sebi i nastavih da je posmatram onim ludačkim, posesivnim pogledom koji je bio na granici manijačkog, dajući sebi tu (umjetničku!) slobodu da bez ikakvog obzira proždirem njene bogomdane atribute. Da ste samo mogli da je vidite. Ta je žena Imala stvarno neviđenu figuru. Svaki detalj na njenom izvajanom tijelu Svevišnji je doveo do tačke kada je obični posmatrač sigurno morao da se zapita: pih! da li je moguće da ovakva ribetina upravo prolazi pored gubitnika kao što sam ja. Znao sam u startu da je nikada neću imati. Znao sam da su ovakvi savršeni primjerci nježnijeg pola rezervisani samo za one sa debelim novčanicima, za one koji znaju šta žele od života. Ja sam, Bog me ubio ovako nesposobnog, uvijek bio nekako neodlučan i nedefinisan momak. Nikada nisam znao šta želim od života, niti sam se nešto posebno interesovao za to „pitanje svih pitanja“. Kada sam upisivao srednju školu, pojurio sam da upišem onu koju su upisali svi moji drugari iz naselja. Kada sam upisivao fakultet, popustio sam željama roditelja i upisao najdosadniji, najbesmisleniji, najkorumpiraniji, najodvratniji, najneorganizovaniji fakultet Univerziteta u Banjoj Luci - prokleti Fakultet pravnih nauka. Moji ljudi, kakva je to bila blamaža i lakrdija od institucije! Tu se bukvalno nije znalo ko pije, a ko plaća, ali se i te kako znalo da sve ima svoju cijenu, ili kako bi to naši učeni ekonomisti kazali – svoj novčani ekvivalent. Nijedan profesor nije bio samo ono za šta se školovao, sačuvaj ti bože, čuj to, da radim jedan posao a najveći sam stručnjak u državi. Jedan od profesora je radio na čak šest različitih fakulteta, drugi je bio vještak i sudija u isto vrijeme, a jedna pokondirena damica je prodavala svoje knjige naivnim brucošima, što i nije toliko jadno i nisko s njene strane, da kupovina istih nije bio jedini uslov da pristupite njenom ispitu. Ma divna jedna garnitura poštenih i prosvećenih likova, usmjerenih samo na studente i njihovo znanje i napredak.